Ultralake Letjelice

Letjeti ultralakim letelicama

Skraćenica UL (Ultra Light) i u domaćim i u stranim časopisima označava ultralaku letjelicu. Ranijih godina koristila se definicija u britanskoj civilnoj avijaciji, a koja je i kod nas preuzeta, glasila je: U kategoriju ultralakih letjelica se ubrajaju one letjelice čija prazna masa ne prekoračuje 150 kg i noseća površina krila nije manja od 10 m2. Površinsko opterećenje letelice ne prekoračuje 10 kg po kvadratnom metru i može da ponese najviše dva lica. Deseto poglavlje sportskog kodeksa FAI (međunarodna aeronautička federacija) se bavi određivanjem vazduhoplovnih rekorda, uspjeha i kategorija. Po tome definicija microlight - ultralight glasi ovako: To je takav jednosed ili dvosjed čija je minimalna brzina manja od 65 km/h i bruto masa pri poletanju ne prekoračujie 300 kg za jednosjed i 450 kg za dvosjed... Poslje ove definicije se nabrajaju microlight grupe: letjelice sa učvršćenim krilima i pomjerljivim površinama za upravljanje, trike kojima se upravlja pomjeranjem težišta tela, motorna jedrilica, motorni paraglajder; i podgrupe: suvozemni, vodeni (hidroavioni, maksimalna masa 495 kg), amfibijem letjelice koje poleću zatrčavanjem.

Po sportskom kodeksu helikopteri i žirokopteri ne pripadaju grupi iako po svojim tehničkim karakteristikama odgovaraju grupi kao ni motorni zmajevi koji su registrovani za panoramske letove ili u druge profitabilne svrhe. Iz svega izvodimo zaključak da je najpreciznija definicija ultralakih vazduhoplova sljedeća:

Motorni ulralaki avion je takva letjelica čija bruto masa ne prekoračuje 450 kg, a minimalna brzina leta joj je ispod 65 km/h.

Poletanje i sletanje ovih letjelica može da se vrši sa zemlje i sa vode i kombinacijom ova dva načina kao i sa nogu (paraglajder).

Motorni zmaj se sastoji od trokolice, dijela na kome su smješteni instrumenti, sjedišta, oslonci za noge i nosač krila. Zatim, tu je, iza leđa pilota i putnika, motor, elisa i - naravno, trougaono krilo koje se nalazi iznad glava letača. Ukoliko se ovi djelovi kupuju gotovi, budite uvjereni da je sve proračunato sa visokim stepenom sigurnosti, tako da je konstrukcija zmaja itekako bezbjedna. Pojedini zmajari sami prave svog zmaja, a i nije veći problem doći do nacrta i neophodnog materijala. Nekada se za letenje koristio motor od "trabanta", pa i sada nije neobično vidjeti da je na zmaju neki automobilski pogon, pod uslovom da je lagan i dovoljno snažan. Zmaja, inače, ne morate da držite u hangaru jer se ova sprava lako rasklapa, te je dovoljno da imate automobil sa kukom kojim biste vukli trokolicu i motor, dok sve ostalo staje na krov kola.

Poletanje i sletanje se izvodi sa raznih površina, a dovoljno je da imate par stotina metara neke ravne livade na kojoj nije naročito visoka trava. Brzina pri poletanju je šezdesetak kilometara na sat, dok je u vazduhu moguće postići i dvije stotine, ali to zavisi od konstrukcije zmaja. Leti se, najčešće na nekoliko stotina metara visine, moguće je popeti se i više, ali za tim zaista nema potrebe. Naime, poznato je da je što veća visina, temperatura niža. Inače, najlepše vreme za letenje je u ljetnji sumrak kada minu vrućine, a vjetar se smiri ili potpuno prestane.

Ako jednom probate da se provozate motornim zmajem, taj dan sigurno nećete zaboraviti. Autor ovih redova naredne noći od uzbuđenja nije uspeo da zaspi. Od tada, svaki slobodni trenutak koristi da ode do aerodroma i bude sa "zmajarskom porodicom".

Obuka obično traje desetak sati letenja. To zavisi od kandidata. Neko savlada ovu tehniku za 6-7 sati, a nekome je potrebno duplo više. Najinteresantniji je dan kada novopečeni pilot treba da sam odvoza svoj prvi samostalan let. To se u zmajarskom žargonu zove - "laširanje". Naravno, svi uspešno obave ovaj najteži korak i postaju piloti motornog zmaja. I, verujte, svima njima aerodrom postaje druga kuća, a zmaj draži od bilo čega drugog.

Tekst preuzet sa web sajta www.airban.co.yu