Klimatski elementi

a) klimatske (ili meteorološke) elemente
b) klimatske (ili meteorološke) faktore

Klimatski su elementi promjenjive meteorološke prirode, a klimatski su faktori stalni, nepromjenjivi. Klimatski elementi su:

1. RADIJACIJA
2. TEMPERATURA
3. PRITISAK
4. SMJER I BRZINA VJETRA
5. VLAŽNOST VAZDUHA I EVAPORACIJA
6. OBLAÈNOST I TRAJANJE SIJANJA SUNCA
7. PADAVINE (OBORINE)
8. SNJEŽNI POKRIVAČ

RADIJACIJA

Stalne promjene vrijednosti klimatskih elemenata odražavaju se u neprekidnoj promjeni vremena, a one su pak posljedica izmjene energije u atmosferi, biosferi i litosferi. Zato je jedan od osnovnih problema atmosferskih nauka upoznavanje činjenice kolika je uopšte količina energije koja ulazi u atmosferske procese, kako se mijenja, koje su manifestacije energetskih promjena u atmosferi (i u podlozi), kako i koliko se energije gubi i kakva je njena geografska promjena.

Količina radijacijske energije što je Zemlja prima u 1 min. na 1 cm² na gornjoj granici atmosfere pri srednjoj udaljenosti Zemlje od Sunca i okomito na Sunčeve zrake zove se solarna konstanta. Prema zaključku Svjetskog viječa za radijaciju najpouzdanija vrijednost iznosi:

Io = 1370 ą 6 W m-2 (oko 1.95 cal cm-2 min-1)
= 8.17 J cm-2 min-1
= 81.7 kJ m-2 min-1

Radijacijska energija koja dolazi sa Sunca sastoji se praktično od paralelenog snopa elektromagnetskih talasa čija je talasna dužina između 0.2 i 4 ľm (mikrometara). To je tzv. kratkotalasna radijacija i s njom je obuhvaćen najveći dio radijacije Sunca. Za energetska stanja atmosfere bitno je utvrditi što se događa sa Sunčevom radijacijom na njezinu putu od gornje granice atmosfere do površine Zemlje.
Onaj dio Sunčeve radijacije koji se uspije netaknut probiti kroz atmosferu do površine Zemlje naziva se direktna radijacija. To je vrlo važan klimatski element za sav život i za procese na Zemlji.
Sunčeva radijacija koja do nas ne dolazi direktno, nego joj se ili difuznom refleksijom ili raspršivanjem na putu kroz atmosferu promjeni smjer ili spektralni sastav, naziva se difuznom radijacijom. Zbog te radijacije na Zemlji nije mrak ni kad je nebo potpuno prekriveno oblacima.
Apsolutna količina Sunčeve energije koja dospije do podloge jest globalna radijacija. Globalna radijacija (direktna + difuzna radijacija na horizontalnu podlogu) bitan je klimatski element jer o njoj prije svega ovise termički uvjeti na podlozi i atmosferi, a to je prva karika u lancu atmosferskih procesa.

Na gornjoj granici atmosfere računa se sa 100 jedinica (100%) Sunčeve radijacije. Od te količine 27% reflektira se s oblaka natrag u svemir. Slijedećih 7% izgubi se difuznom refleksijom natrag u svemir s molekula i čestica u atmosferi. Sama atmosfera apsorbuje 18% (12% u oblacima, a 6% u plinovima, najviše ozonu). Do Zemljine površine dospijeva samo 48% od radijacijske energije koja je sa Sunca dospijela na gornju granicu atmosfere. Od tih 48% točno je 30% direktna a 18% difuzna radijacija. Od tih 48% sa Zemljine se površine natrag reflektira 5% (2% apsorbiraju plinovi i oblaci, a 3% ode nepovratno u svemir).
Dakle, Zemljina površina apsorbira 43% energije koja dospije do gornje granice atmosfere.
Vidljivo je da najveći dio energije atmosfera dobija od zagrijane površine Zemlje, dakle odozdo.

vrh strane

TEMPERATURA VAZDUHA

Toplina je energija, a stupanj topline je temperatura. Ona zavisi od toga kolika je kinetička energija čestica koje čine neko tijelo određene mase i pritiska. Temperatura ne može prelaziti sa tijela na tijelo, nego prelazi toplina a temperature se izjednačavaju. Postoji više mjernih jedinica za mjerenje temperature: u Evropi temperaturu mjerimo u stupnjevima Celzijusa (°C), u Americi su uobićajeni Fahrenheiti, SI jedinica je Kelvin (K), dok najniža teoretski moguća temperatura iznosi 0 K ili -273.15 °C.

Formule za pretvaranje iz jednog sistema u drugi su:
K = °C + 273.15
°C = 5/9*(°F - 32)

Temperatura je važan klimatski element, a kako baš u prizemnom sloju atmosfere postoje veće razlike temperature i u malim dimenzijama, mjerenje temperature mora se podvrgnuti određenim pravilima radi upoređivanja u raznim stanicama.

Termometar bilježi temperaturu vazduha s kojim se nalazi u termičkoj ravnoteži. Zato termometar, prema međunarodnoj konvenciji, mora biti u posebno građenoj kučici izoliranoj od radijacijskih utjecaja okoline (u sjeni), ali kroz nju mora strujiti okolni vazduh. Temperatura se mjeri na 1.25 do 2 m visine, tj. iznad prizemnog poremećenog sloja u kojemu često postoji vrlo velika razlika temperature i na malim visinskim razlikama.

Dnevni hod temperature vazduha jest promjena temperature u toku dana. Temperatura je najniža nešto poslije izlaza Sunca a najviša nešto poslije njegova najvišeg položaja. Mjerenje dnevnih temperatura je važno jer se sve druge temperature izračunavaju pomoću njih. Srednja dnevna temperatura TD izračunava se pomoću izmjerene temperature u 7, 14 i 21 sat, a pokazalo se se da najbolje rezultate daje jednacina:

TD = 1/4 (T7 + T14 + 2*T21)

Srednje dnevne temperature su elementarne veličine na temelju kojih se izračunajvaju srednje mjesečne i srednje godišnje temperature.

Opadanje temperature s visinom često može biti poremećeno ali je većinom, iznad određenog nivoa, više ili manje pravilno. Promjena temperature na svakih 100 m visinske razlike naziva se vertikalni gradijent temperature. U planinskim krajevima temepratura u prosjeku opada za 0.56 ºC na 100 m. U vedrim i toplim danima stvaraju se jake uzlazne struje pa vertikalni gradijent iznosi i do 1 ºC na 100 m. Najveći gradijent temperature je u prizemnom sloju i postupno opada sa visinom. Temperaturna inverzija je pojava da temperatura povremeno ili trajnije, u tanjem ili debljem sloju, raste s visinom (topliji vazduh nalazi se iznad hladnijeg).
Za kartografski prikaz geografske raspodjele temperature služimo se izotermama, krivuljama koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom temperaturom. Temperatura se reducira na nivo mora da bi se eliminisao utjecaj različite nadmorske visine. Linija koja povezuje točke s najvišom godišnjom temperaturom zove se termički ekvator.

Izoterme se samo približno podudaraju sa paralelama. Porastom geografske širine temperatura doista opada ali ne ravnomjerno. To se objašnjava ponajprije rasporedom mora i kopna, zato što se kopno brže zagrijava ali i brže hladi, za razliku od okeana koji se sporije zagrijavaju ali i sporije hlade.

Razlika između srednje mjesečne temperature najtoplijeg mjeseca Tt i najhladnijeg mjeseca Th jest srednja godišnja amplituda temperature:

Ag = Tt - Th

Linije koje na geografskoj karti spajaju točke s istom srednjom godišnjom amplitudom temperature zovu se izoamplitude. One pokazuju koliko je neko mjesto pod termičkim utjecajem kopna odnosno mora. Godišnja amplituda temperature površinske vode mora manja je od amplitude temperature površine kopna.

Razlika između reducirane srednje temperature nekog mjesta i srednje temperature paralele na kojoj se to mjesto nalazi zove se anomalija temperature. Najčešće se analizira anomalija temperature u januaru i julu. Ova veličina je mjera kontinentalnosti odnosno maritivnosti, pa je anomalija temperature veća na sjevernoj nego na južnoj polutci, a više je izražena zimi nego ljeti.

Prema količini topline koja ovisi o geografskoj širini, Zemlja je podijeljena na 5 temperaturnih zona (pojasa): dva polarna, dva umjerena i jedan tropski.

vrh strane

PRITISAK VAZDUHA

Pritisak vazduha na jediničnoj površini jednak je težini stupca vazduha iznad te površine do gornje granice atmosfere. Pritisak vazduha na 45° g.š. pri temnperaturi od 15 °C i u normalnom polju sile teže g=9.806 ms-2 jednak je stupcu žive s presjekom od 1 cm2 i visokom 760 mm. Pritisak od 760 mm Hg jednak je pritisaku od 1013.25 mbar. Izobare su linije koje povezuju mjesta na karti sa istim iznosom pritiska vazduha.

Prikaz raspodjele pritiska vazduha pomoću izobara naziva se barički reljef:

a) barometarski minimum (depresija), područje niskog pritiska vazduha (označava se sa N) nastaje onda ako su zatvorene izobare raspodjeljene više ili manje koncentrično tako da je Pritisak najniži u središtu a raste prema periferiji. To je ciklona;
b) barometarski maksimum, područje visokog pritiska vazduha (označava se sa V) nastaje onda ako su zatvorene izobare raspodjeljene tako da je najviši Pritisak u središtu a opada prema periferiji. To je anticiklona;
c) baričko sedlo, područje između dvije ciklone ili dvije anticiklone. Od sedla prema anticiklonama Pritisak raste, a od sedla prema ciklonama opada;
d) barička dolina je područje niskog pritiska s izduženim izobarama, pa postoji izrazita os doline. Barička je dolina zapravo dio ciklone čije su izobare izdužene u jednom smjeru;
e) barički greben ili klin visokog pritiska vazduha je područje visokog pritiska s izduženim izobarama u jednom smjeru, pa se lako može uočiti os grebena;
f) sekundarna ciklona nastaje kada se u baričkoj dolini formiraju zatvorene izobare (ili barem jedna) pa se sekundarna ciklona odvoji od matične ciklone kao poseban barični sustav;
g) sekundarna anticiklona nastaje kada se u baričkom grebenu formiraju zatvorene izobare pa tako nastaje posebna anticiklona.

Akcijski centri su velika područja visokog ili niskog pritiska vazduha u više ili manje tačno određenim geografskim područjima, a dijele se na:

a) permanentni akcijski centri - vide se na kartama srednjeg pritiska vazduha tokom cijele godine. To su:
1. ekvatorski pojas niskog pritiska vazduha;
2. subtropske anticiklone, narèito jako razvijene nad okeanima;
3. područja niskog pritiska u subpolarnom pojasu na sjevernoj hemisferi i kontinuirani pojas niskog pritiska oko Antartika
4. područja visokog pritiska iznad Arktika i Antarktika.

b) sezonski akcijski centri, područja visokog i niskog pritiska vazduha, iznad kontinenata samo u jednom dijelu godine, a u drugom dijelu godine suprotna raspodjela pritiska. Tako nad kontinentima zimi nastaje polje visokog pritiska (npr. Sibirska anticiklona), a ljeti niskoga pritiska (zbog toga nastaju monsunske kiše)

vrh strane

VJETAR

Kretanje vazduha u atmosferi zove se strujanje, a horizontalna komponenta strujanja zove se vjetar. Budući da zračne mase u kojima dolazi do strujanja vazduha imaju mnogo veće horizontalne dimenzije od vertiklanih, za vjetar se može uzeti da je njegova vertikalna komponenta kretanja vrlo malena. Zato se pod vjetrom obično misli na horizontalno kretanje vazduha, paraleleno sa površinom Zemlje.

Vjetar je vektorska veličina, on ima svoju brzinu i svoj smjer. Brzina vjetra mjeri se anemometrom, a smjer prizemnog vjetra određuje se pomoću vjetrulje. U meteorološkoj praksi brzina vjetra često se određuje pomoću njegovog vizualnog efekta i izražava se u boforima (prema Beaufortu):

0 bofora je tišina 0 - 0.2 m/s
1 bofor je lak povjetarac 0.3 - 1.5 m/s
2 bofora je povjetarac 1.6 - 3.3 m/s
3 bofora je slab vjetar 3.4 - 5.4 m/s
4 bofora je umjeren vjetar 5.5 - 7.9 m/s
5 bofora je umjereno jak vjetar 8 - 10.7 m/s
6 bofora je jak vjetar 10.8 - 13.8 m/s
7 bofora je vrlo jak vjetar 13.9 - 17.1 m/s
8 bofora je olujni vjetar 17.2 - 20.7 m/s
9 bofora je oluja 20.8 - 24.4 m/s
10 bofora je žestoka oluja 24.5 - 28.4 m/s
11 bofora je orkanska oluja 28.5 - 32.6 m/s
12 bofora je orkan 32.7 - 39.6 m/s

- za uraganske vjetrove 13 - 17 bofora (37 - 61.2 m/s) nema odgovarajućih naziva u našim jezicima.

Smjer vjetra određuje se po strani vjetra odakle on puše: N, NE, E, SE, S, SW, W, NW
ili azimutom: N = 360º, E = 90º, S = 180º, W = 270º, itd.).

Strelice vjetrova na klimatološkim kartama prikazuju smjer i brzinu vjetra samo u pojedinim tačkama. Strujnice daju mnogo potpuniju sliku. Strujnice su krivulje koje su u svakoj tačci paralelne s lokalnim smjerom strujanja.


Dnevni hod brzine vjetra

Dnevni hod brzine vjetra je promjena vjetra u toku dana (dan i noć). Postoje dva osnovna tipa, maritimni i kontinentski:
- kod kontinentskog tipa maksimalna je brzina vjetra u podne a minimmum je noću tako da se podudara s dnevnim hodom temperature
- maritimni tip dnevnog hoda brzine vjetra obrnut: vjetar je jači noću nego danju.

Poseban oblik dnevnog hoda brzine dolazi kod jakih vjetrova i ima dva maksimuma i dva minimuma - npr. bura na našoj obali najjače puše oko 10 i 22 sata, a najslabije oko 04 i 16 sati.

Vjetrovi pušu iz područja visokog u područje niskog pritiska vazduha. Sezonske promjene u smjeru, jačini i postojanosti vjetrova nad okeanima nisu velike, dakle između ljeta i zime nema bitnih razlika. Na kontinentima te su razlike puno jače izražene. Zbog nejednolike raspodjele kopna i mora, rasopdjela vjetriva je jednostavnija i pravilnija na južnoj nego na sjevernoj hemisferi (a tako je i sa izotermama koje se na južnoj hemisferi većinom pružaju u smjeru paralela).

Vjerovi na Jadranu
Ruža vjetrova na Jadranu

Na Jadranu susrećemo najčešće 3 glavna vjetra: bura, jugo i maestral.
Ti vjetrovi - a uz njih još i lebić, vjetar sa jugozapada koji je rijedak - mogu postići olujnu snagu. Drugi, sporedni vjetrovi pušu najčešće umjerenom snagom.

Učestalost, jačina pa i smjer glavnih vjetrova mnogo zavise od lokalnih prilika. U sjev. Jadranu češća je olujna bura, a u južnom je češće olujno jugo. Pred Bokom Kotorskom i Dubrovnikom najčešći je jugoistočnjak (SE), pred Hvarom jugolevanat (ESE), u području Pule levanat (E), a u Rijeci i Senju bura (NE).
Vrlo je čest slučaj da u sjev. Jadranu puše bura, dok u južnom Jadranu u to isto vrijeme puše jugo. Granica između bure i juga je onda često crta koja spaja otok Biševo s rtom Ploča. Učestalo se događa i to da od otoka Raba do Tršćanskog zaljeva puše bura, a istovremeno u Dalmaciji puše jugo.

1. JUGO je jedan od karakterističnih vjetrova na Jadranu u zimskom razdoblju. To je vjetar jugoistočnog smjera. Označava određen smjer vjetra i tip vremena koji je povezan s pojavljivanjem jugoistočnog vjetra. Jugo se najčešće pojavljuje uz kišovito i oblačno vrijeme, ali može puhati i za vedra neba. To su 2 tipa juga, koji se razlikuju po postanku kao i po značajkama vremena. Jugo uz vedro nebo naziva se suho jugo ili palac, a u meteorologiji anticiklonalno jugo, dok se jugo s vlažnim vremenom naziva ciklonalno jugo ili tamno jugo.
Ciklonalno jugo topao je i vlažan vjetar. Puše iz ESE i SSE smjera. Može biti olujne pa čak i orkanske jačine. Razvija visoke morske talase. Nebo je prekriveno gustim i vrlo niskim oblacima, a često donosi obilnu kišu.
Ljeti jugo obično ne traje duže od 3 dana, a zimi može potrajati i do 10 dana, a katkad uz manje prekide i do tri sedmice. Uz svu jačinu i dugo trajanje jugo na Jadranu nije tako opasan vjetar kao bura. Jugo ne nastupa naglo poput bure i puše bez mahova pa se moreplovci mogu na vrijeme zakloniti u luke.
Prije nastajanja ciklonalnog juga pokazuju se cirusi, koji se kreću prema W ili NW, a stoje nad barijerom cirostratusa u istom pravcu neba. Ti oblaci često poprimaju jasno određene oblike s vodoravnim prugama. Zatim se pojavljuju lagani oblaci juga iz pravca S ili SE. Oblaci nad njima oblikuju se u altostratuse i nimbostratuse, Pritisak pada i može se očekivati sve intenzivnija kiša.

Predznaci juga:
* tišine, ljeti izostanak maestrala
* pojava mrtvih talasa iz smjera SE
* horizont postaje maglovit
* temperatura i vlaga rastu, a Pritisak pada
* javlja se jaka morska struja iz SE, iako nije bilo vjetrova iz tog smjera
* nastaje izdizanje razine mora (plima)

U sjev. Jadranu nagli pad pritiska obično je znak da će jugo kratko trajati.
Poslije slabog juga može nadoći najjača bura. Temperatura naglo padne, a poslije kiše može doći snijeg. Vrijeme zatim ubrzo postaje suho, čak i kad je nebo potpuno ili djelomično zastrto altostratusima.
Jugo prelazi i u lebić. Najprije skrene na S pa na SW i zna biti snažan i naročito opasan u onim lukama koje su otvorene prema SW. Sreća je što lebić kratko traje. Kao predznak okretanja juga na lebić može nam poslužiti vedrina ili stanjivanje oblaka na S ili SW horizontu, odnosno pomicanje najjače naoblake od SW prema N i dalje. Ako se za vrijme puhanja lebića uz vedro ili djelomično oblačno nebo pojavi nova naoblaka na zapadu, lebić će pasti, a vjetar će ponovno okrenuti na jugo, i to je znak dolaska druge ciklone.
Pojava trulog ili gnjilog juga nastaje kad taj vjetar prestane puhati, a ne nadođu nikakva nova atmosferska strujanja. U tom slučaju zavlada mrtvo more bez vjetra, ali sa svim drugim osobinama juga. Temperatura je visoka, vazduh sparniji nego kad puše jugo i može se očekivati obilna kiša.

2. BURA je tipičan vjetar hladnog razdoblja; puše iz sjeveroistočnog kvadranta, pretežno je NE-smjera, ali može puhati i iz ostalih smjerova NE-kvadranta. Puše s planina obalnog pojasa i nosi hladan, suh vazduh, pa se osjeća vrlo neugodno kao leden vjetar. Puše u izvanredno žestokim udarima, koji se nazivaju refuli.
Dva su tipa bure:
a) anticiklonalna bura - vedra bura, poznata po olujnim pa i orkanskim (preko 118 km/h) udarima vjetra, nastaje za vrijeme suhog i vedrog vremena pri visokom Pritisaku.
b) ciklonalna bura - tamna, škura bura, također dovoljno jaka da stigne do talijanske obale, praćena oblačnim i kišovitim (čak i snježnim) vremenom. Niski oblaci jednolične boje dižu se iz pravca SW, pritisak je nizak

Bura se vrlo strmo ruši u more, koje dimi, jer vjetar raspršuje kapljice s talasa.
U kanalima je bura opasna za manje brodove i čamce jer se katkad može pojaviti iznenada, gotovo bez ikakvog predznaka, i odmah zapuhati orkanskom snagom.
Puše najčešće za vedra neba uz nisku vlagu i visok pritisak vazduha.
Može početi puhati u svako doba dana, ali ipak češće nastupa poslije podne nego ujutro. Razvijena bura obično jača oko 9 sati, a postigne najveću snagu između 10 i 11 sati. Ako navečer jača, to je znak da će i dalje potrajati.
Glavni širi jadranski lokaliteti gdje se bura poput vihora spušta prema moru jesu: Tršćanski zaljev, Kvarner, Velebitski kanal, Ninski zaljev, šibenska luka, Rt Ploča, uvala Vrulje između Omiša i Makarske, Trstenički zaljev na Pelješcu.
Bura slabije puše uzduž zapadne obale Istre, u Zadarskom kanalu, u zavjetrini Dugog otoka, Kornatskog otočja, Mljeta i na obali Konavala, od Cavtata do rta Oštro. Što se više udaljujemo od naše obale prema pučini, snaga bure je sve slabija, ali su zato talasi sve veći. Uz našu obalu vjetar udara u krijeste talasa, diže pjenu i stvara dim ili srk od mora.
Bura olujne jačine puše najčešće od oktobra do marta. Međutim, svake godine nisu jednaki uvjeti; ima godina kad ne puše nijedna olujna bura.

Predznaci bure:
* oblaci zvani kape, koji se formiraju na vrhovima obalnih planinskih lanaca, a osobito na Velebitu. Rub donje mase tih oblaka, zvanih brvina, jest horizontalan i jasno omeđen. S vremena na vrijeme otkidaju se s brvine raščihani oblaci, koji se nakon nekog vremena rasprše i nestaju
* za toplijih godišnjih doba stvaraju se kao predznaci bure veliki olujni oblaci sa sijevanjem bez grmljavine. To je sijevanjem praćeno porastom pritiska, a poslije povjetarca s juga jasan je znak da dolazi bura

Nakon svršetka jake bure može se očekivati da će nekoliko dana vladati mirno vrijeme, danju lagani maestral, a noću svježi povjetarac s kopna.

3. MAESTRAL je tipični vjetar ljetnog razdoblja na Jadranu. Ljeti se pomične ciklone i anticiklone uglavnom ne pojavljuju, već zavlada greben Azorske anticiklone, pa Jadran ima sasvim drukčiji režim vjetrova. Maestral puše pretežno iz W ili NW smjera. Na nekim lokalitetima, zavisino od konfiguracije i položaja ostrva i kanala, puše iz WSW smjera. Vjetar je lijepog vremena. Nebo je vedro a temperatura ugodna.
Ljetni maestral lijepog vremena puše redovno svakog dana. Počinje između 8 i 9 sati, najjače oko 14 sati, a prestane oko 18 sati ili najkasnije pri zalazu sunca. Puše obično kao umjereni vjetar jačine 3 do 5 bofora, pa je zbog toga idealan vjetar za jedrenje.
Gotovo siguran znak promjene vremena - ako maestral za stabilnoga ljetnog vremena izostane ili ako ne puše uobičajenom snagom, ili kad ne puše u uobičajenim satima.
Kad izjutra po tišini zapazimo lagane mrtve talase iz SE-smjera, a popodne izostane maestral, pa ako je još uz to i plima - onda se u većini slučajeva može zaključiti da če sutradan nastupiti jugo.
Ako maestral nastavi puhati i kroz noć, ili ako maestral zapuše zimi - znak poremećaja u cirkulaciji, može upućivati na promjenu vremena.
Ako za lošeg i nestabilnog vremena puhne maestral, makar i na kraće vrijeme - to je predznak poboljšanja vremena.
Ponekad je ljeti normalno izmjenjivanje maestrala danju, a burina (lagane bure) noću predznak zadržavanja stabilnog vremena.

4. LEBIĆ, zvan i lebićada ili garbinada, prijelazni je vjetar, a udara iz SW-smjera. Javlja se kada ciklona, koja uzrokuje jugo, odmiče prema sjeveroistoku. Predznaci lebića:
* formiranje jedne pruge pare u smjeru SW, čiji je donji rub jasno označen, a diže se u manjoj visini u dotičnom pravcu horizonta
* nagli pad pritiska

Pri lebiću vazduh je topao i vlažan, more jako uzburkano jer često udara olujnom snagom, obično pada jaka kiša. Ovaj vjetar često označava privremeni prekid juga ili prijelaz na maestral. Kad se za vrijeme puhanja lebića zamijete na zapadu novi slojevi naoblake, lebić prestaje puhati i u pripremi je novi južni vjetar.

Posebno je važan vjetar fen koji puše svugdje gdje su ciklonska i anticiklonska zračna strujanja i visoke planine. Inače je fen tipičan vjetar u Alpama. Južni fen u Alpama puhat će onda ako je zapadno od Alpa niski pritisak a istočno od njih visoki pritisak. Sjeverni fen nastaje pri obratnoj raspodjeli pritiska. Za svaki planinski vjetar koji dolazi topliji nego što je bio vazduh prije puhanja kaže se da ima fenske karakteristike.

Kada se vazduh uzdiže ohlađuje se za 1 ºC na svakih 100 m visine. Međutim, na određenoj visini zbog pada temperature vazduh će postati zasićen (to je na temperaturi rosišta), počet će kondenzacija vodene pare, a njena je posljedica postanak oblaka. Kondenzacijom vodene pare oslobađa se latentna toplina koja ulazi u proces, pa se daljnjim izdizanjem vazduh hladi mnogo sporije, za 0.6 ºC na 100 m. U zavjetrini, kada se vazduh spušta na svim visinama zagrijava se za 1 ºC na svakih 100 m visine. Zato se fen spušta u podnožje planina kao suh i relativno topao vjetar, mnogo topliji nego što je bio na istom nivou prije izdizanja.

Fen u Alpama uzrokuje naglo topljenje snijega (snjegožder) koje je praćeno brojnim lavinama, suši travu te izaziva neuroze i zamor ljudi.

Za čovječanstvo u prošlosti vrlo su bitni bili i pasatni vjetrovi. Pasati pušu u donjem dijelu atmosfere od sjevernog i južnog pola prema ekvatorskom pojasu niskog pritiska. Pod utjecajem trenja i Coriolisove sile na sjevernoj hemisferi skreću u desno, a na južnoj u lijevo. Približavajući se ekvatoru pasati postupno slabe i u pojasu oko ekvatora nalazi se pojas ekvatorijalnih tišina s uzlaznim strujama.

Tipični pasati pušu samo nad okeanima. Kontinenti onemogućuju spajanje pasata u jedinstven pojas tropskog istočnog vjetra (kao što je npr. u Tihom okeanu, gdje je kopnom Južne Amerike odvojen od istočnog strujanja u Atlantskom okeanu), te mogu dovesti i do neočekivane promjene cirkulacije. Pod utjecajem Afrike i južne Azije sjeveroistočni pasat ljeti uopće na postoji sjeverno od ekvatora, nego je sasvim obrnuto. Umjesto njega puše u najvećem dijelu tog prostora ekvatorski zapadni vjetar (odnosno jugozapadni i južni vjetar), dok je pasat, ondje gdje se očuvao, potisnut daleko na sjever (sjeverna Afrika, jugozapadna Azija).

Postojanost smjera pasata zapazili su još davno pomorci i svi su se oni na svojim putovanjima jedrenjacima koristili tim vjetrovima.

vrh strane

VLAŽNOST VAZDUHA

Višestruka je uloga i važnost vodene pare u atmosferi:

* količini vodene pare u atmosferi zavisi vjerovatnost pojave padavina, tj. obilje vodene pare u vazduhu je - u većini slučajeva, ali ne uvijek - mjera na osnovi koje se mogu očekivati padavine (npr. pri 95% relativne vlage može padati kiša, a pri 99% ne mora padati kiša već se može stvoriti magla pri mirnom anticiklonalnom vremenu)
* vodena para utječe na temperaturu vazduha jer upija dugovalnu radijaciju Zemlje
* vodena para u atmosferi sadrži znatnu količinu latentne topline

Topliji vazduh može primiti puno više vlage od hladnog vazduha, npr:
- vazduh temperature od -10 ºC može maksimalno sadržavati 2.1 g/m³ vodene pare
- vazduh temperature od +10 ºC može maksimalno sadržavati 9.4 g/m³ vodene pare
- vazduh temperature od +29 ºC može maksimalno sadržavati čak 28.7 g/m³ vodene pare

Apsolutna vlaga je masa vodene pare u jedinici zapremine vlažnog vazduha, izražava se u g/m³

Relativna vlaga je broj izražen u postocima koji pokazuje odnos između količine vodene pare koja postoji u određenom trenutku i maksimalne količine vodene pare koju bi vazduh na toj temperaturi mogao primiti. Rel. vlaga mjeri se higrometrom koji se zasniva na svojstvu ljudske vlasi koja je duža ako je vlažna, i obratno. Za preciznije određivanje rel. vlage koristi se psihrometar koji se sastoji od vlažnog i suhog termometra.

Ako je relativna vlaga 0% znači da je vazduh potpuno suh, ako je 100% znači da je vazduh zasićen vodenom parom. U gore navedenim primjerima, ako je T = -10 ºC, a rel. vlaga 50%, znači da je količina vodene pare u vazduhu 1.05 g/m³. Ako je T = +29 ºC, a rel. vlaga 50%, znači da je količina vodene pare u vazduhu 14.35 g/m³.

Dnevni hod rel. vlage vazduha obično je obratan od dnevnog hoda temperature - rel. vlaga je najveća ujutro, a najmanja poslijepodne kada je temperatura najviša (navedeno vrijedi za anticiklonalni tip vremena).

S obzirom na temperaturu postoje dva tipa godišnjeg hoda relativne vlage:
a) kontinentski tip - maksimum zimi, minimum ljeti
b) okeanski tip - maksimum ljeti, minimum zimi

Još bliže ekvatoru javlja se tropski tip - vlaga se povećava u kišnim razdobljima

Voda neprestano evaporira (isparava) sa svih površina gdje postoji i najmanja količina vode. Evaporacija je količina isparene vode s neke površine - ta količina mjeri se u mm (milimetrima).

Brzina evaporacije ovisi o više faktora:

- jača evaporacija je na hrapavijoj površini
- brža je što je viša temperatura površine
- brža je što je sušiji vazduh iznad površine
- jak vjetar stvara jaču evaporaciju
- niži Pritisak stvara jaču evaporaciju

Evaporacija je jača danju nego noću upravo zbog ovih navedenih faktora.
Nad morima je izraženija nego na kopnu, ovisi o temperaturi vode a ne o temperaturi vazduha iznad vode.
Jako zagrijani vazduh može sadržavati veliku količinu vodene pare. Zato se prolomi oblaka i "kiša koja lije kao iz kabla" pojavljuju samo u toplijem dijelu godine. Isto tako, velika količina snijega moža pasti samo pri relativno visokoj temperaturi, oko 0 ºC, tako da obilnog snijega nema pri niskoj temperaturi.

Budući da grad utječe na temperaturu u svom užem središtu, također utječe i na raspodjelu vlage, tako da se rel. vlaga smanjuje što smo bliže samom središtu grada. Jedan od razloga je i viša temperatura u vazduhu nego u okolni (osobito noću), a i zbog manje količine vode koja bi isparavala.

vrh strane

MAGLA, OBLACI I OBLAČNOST

Do kondenzacije (ukapljivanja) vlage u vazduhu dolazi ako u atmosferi postoje sitne higroskopne čestice na kojima započinje kondenzacija, čak i pri relativnoj vlazi manjoj od 100%. Takve higroskopne čestice zovu se jezgre kondenzacije. To mogu biti sitne čestice soli i slane kapljice ili čestice nastale izgaranjem ugljena, benzina, nafte i dr. u kojima ima sumpora. U atmosferi zato uvijek ima jezgara kondenzacije, ali njihov broj zavisi od udaljenosti od izvora. Nad okeanima ih ima oko 940 u cm3, a u vazduhu industrijskih gradova prosječno 147 000, a maksimalno i do 4 000 000 u cm3.

Kondenzacija i sublimacija mogu nastati:
a) noćnim ohlađivanjem površine Zemlje i prizemnog sloja vazduha (tako nastaju rosa, mraz i magla)
b) dodirom toplijeg vazduha s hladnijom podlogom
c) miješanjem dviju zračnih masa različitih temperatura
d) hlađenjem vazduha koji se uzdiže

Magla

Sastoji se od vrlo sitnih kapljica (poluprečnika 2 - 130 ľm) ili ledenih kristala koji su tako lagani da lebde u vazduhu. Magla smanjuje horizontalnu vidljivost u prizemnom sloju atmosfere na 1 km ili manje. Magla je zapravo oblak koji se nalazi pri tlu. Magle se po svom postanku dijele na:

A) magle unutar jedne zračne mase;
B) magle na granici dviju zračnih masa (frontalne magle)

A) Magle zračnih masa :
*advekcijski tip magle nastaje horizontalnim premještanjem vazduha iz jednog područja u drugo - dolaskom toplog vazduha na hladnu podlogu ili hladnog vazduha na toplu podlogu
*radijacijski tip magle nastaje kada se prizemni sloj vazduha jako ohladi u dodiru s podlogom koja se dugotalasnom radijacijom noću ohladi ispod rosišta (najpovoljniji uslovi takvog tipa magle postoje u anticiklonama)
*uzlazna magla nastaje kada vlažan vazduh naiđe na neku reljefnu prepreku pa je prisiljen na uzdizanje; na određenoj visini zbog hlađenja vazduha počet će kondenzacija i stvaranje kapljica vode

B) Frontalne magle - javljaju se u uskom frontalnom području:
* predfrontalne magle
* zafrontalne magle

Za magle koje nastaju noćnim ohlađivanjem najpogodniji je lagan povjetarac, dok je za uzlazne magle najpogodniji umjeren vjetar konstantnog smjera.
Veće kapljice u magli natalože se na izloženim predmetima ili čak padaju na tlo kao padavina zvana rosulja. Na osnovi toga dijelimo magle na vlažne i na suhe (u kojima se kapljice ne spajaju u veće). Vlažna magla je nestabilna a suha je stabilna.
Magle na morima su pretežno advekcijskog tipa, češće su ljeti nego zimi, dok na kontinentima prevladava radijacijski tip magle i one su češće zimi nego ljeti.

Oblaci

Radijus kapljica u oblacima kreće se između 1 i 100 ľm. Ako je hlađenje vrlo naglo dolazi do nagle kondenzacije što stvara vrlo velik broj sitnih kapljica pa oblak djeluje zasljepljujuće bijelo. Vidljivost u takvim oblacima, a to su kumulusi i kumulonimbusi, iznosi uglavnom 10-30 m. Ako je hlađenje vazduha sporo, oko 100 puta sporije nego u kumulusima, nastaje manji broj velikih kapljica i takav oblak djeluje sivo.

Svi oblaci klasificiraju se u 10 rodova oblaka:

1. Ci - cirus
2. Cc - cirokumulus
3. Cs - cirostratus
4. Ac - altokumulus
5. As - altostratus
6. Ns - nimbostratus
7. Sc - stratokumulus
8. St - stratus
9. Cu - kumulus
10. Cb - kumulonimbus

Na velikim visinama, 22-30 km nalaze se sedefasti oblaci (pokazuju dugine boje), a na 80-90 km noktilucentni oblaci (svijetle noću).

Naoblaka (oblačnost)

Naoblaka je količina oblaka koji zastiru nebo. Ona je brojčano određena kada se procjeni koliki je dio neba zastrt oblacima. Taj se dio neba izražava desetinama (ili osminama). Potpuno vedro nebo ima naoblaku 0 a potpuno oblačno nebo naoblaku 10 (ili 8).

Vrsta naoblake se motri jer je važna za određivanje stanja, kao i za predviđanje vjerovatnog razvoja vremena. Premda se na prvi pogled čini da je teško snaći se u haotičnom izgledu oblačnog neba, raspoznavanje oblaka ne zadaje teškoća ako se upoznaju njihovi glavni oblici.

Iz neba bez ikakvih oblaka i samo nebesko plavetnilo može pomoći u predviđanju vremena. Tamnoplava boja neba znači da je vazduh suh, dok bjelkasto nebo znači da u vazduhu ima obilje vodene pare.

Promatrajući oblake možemo doći do još nekih predviđanja:
* ako se oblaci na nebu ne miču ili se miču vrlo, vrlo sporo - ne treba očekivati bitniju promjenu vremena
* ako oblaci dolaze sa zapada ili sa juga, a kreću se u smjeru koji se razlikuje od smjera površinskog vjetra - slijedi pogoršanje vremena
* ponekad, za lošeg vremena, uz naoblačeno nebo pokaže se na bilo kojoj strani vedrina ili neki svjetliji prostor - tada treba očekivati da će iz tog smjera, ponešto s desne strane puhnuti vjetar

U godišnjem hodu naoblake utvrđena su dva glavna tipa:
1. dinamički tip - maksimum naoblake podudara se s maksimumom padavina
2. statički (inverzijski) tip - maskimum naoblake je u onom dijelu godine u kojem pada najmanja količina padavina

Naoblaka je veća nad morem nego nad kopnom (globalno gledano), veća je na južnoj nego na sjevernoj hemisferi. Najmanju naoblaku imaju područja subtropskih anticiklona. Veća naoblaka u višim geogr. širinama posljedica je razvoja pretežno stratusnih oblaka za razliku od kumulusnih oblaka u ekvatorskim širinama koji ne pokriju čitavo nebo.

vrh strane

Padavine

Padavine su kapljice vode, kristali leda ili pahuljice snijega, zrna tuče, zrnast snijeg, solika, ledena kiša itd. koji iz atmosfere dopiru do tla u mjerljivoj količini.
Kiša je sloj vode deblji od 0.1 mm na površini od 1 m2 (to je količina od jednog decilitra po metru kvadratnom). Kišne kapi imaju prečnik do 3 mm.
Snijeg se sastoji od ledenih kristala koji su obično slijepljeni u pahuljice (osim ako temperatura nije previše niska).
Tuča ima oblik velikih čestica leda (maksimalno 0.5 - 1 kg mase) ili snježnih kuglica (solika) a nastaje u oblaku s jakim vertikalnim razvojem - kumulonimbusima Cb.

Prvi korak u upoznavanju padavina je određivanje njene količine u određenom vremenskom razdoblju. Sve vrste padavina svode se na vodeni ekvivalent, a pri tome je količina izražena u milimetrima. Donja je granica 0.1 mm vode (1 litra/m2 = 1 mm/m2). Debljina snježnog pokrivača mjeri se u centrimetrima. Padavine se mjere svaki dan u 7h ujutro, a dobiveni podatak daje količinu padavina za prethodni dan.

Tri su načina nastanka padavina:
a) konvekcija
b) prisilno uzdizanje vazduha na reljefnim barijerama
c) polagano izdizanje vazduha uz toplu frontu i burnije izdizanje vazduha na hladnoj fronti u ciklonama

Konvektivna padavina nastaje u vazduhu nad jako zagrijanom podlogom. Ako je atmosfera nestabilna vazduh se izdiže do nivoa kondenzacije, a zbog vertikalnog razvoja nastaju kumulusi i kumulonimbusi. Ovakvi uvjeti postoje u toplom dijelu godine u podnevnim i popodnevnim satima na kontinentu, a u hladnijem dijelu godine i noću nad morem. Ovakva vrsta padavine pljuskovitog je karaktera ali zahvaća relativno malen prostor i kratkotrajna je.

Orografske (planinske) padavine nastaju kada je masa vazduha prisiljena izdizati se uz planinske padine, visoravni ili bregove. Prisilnim izdizanjem vazduha dolazi do adijabatskog hlađenja i kondenzacije vodene pare. Orografska je padavina osobito izražena ako je planinska barijera okomita na smjer zračne struje. Kod dovoljno visokih planina njihovo djelovanje može biti toliko jako da je u zavjetrini potpuno suha klima, nasuprot vrlo kišovitoj klimi u privjetrini (npr. Ande i Koridiljeri)

Frontalne padavine nastaju u sloju relativno toplog i vlažnog vazduha koji klizi uz frontalnu plohu (topla fronta), ispod koje se nalazi hladniji i teži vazduh. Klizanjem, tj. prisilnim izdizanjem toplog vazduha dolazi do adijabatskog hlađenja, kondenzacije i padavina. Vlažan se vazduh u toploj fronti sporo diže pa padavine nisu intenzivne, ali dugotrajnije su i zahvaćaju velika prostranstva.
Nakon te tople fronte prodire hladan i težak vazduh koji se podkopava pod topliji -hladna fronta. Zbog trenja, hladniji vazduh brže prodire na visini nego pri tlu, pa nastaje klin hladnog vazduha iznad vrlo toplog i vlažnog vazduha pri tlu - posljedica toga je stvaranje niza kumulonimbusa sa grmljavinskim nepogodama. Tako na hladnoj fronti nastaju zapravo konvektivne padavine, samo što uzrok nije jako zagrijavanje od podloge nego prisilno uzdizanje.

Količina vode koja pada na Zemlju nepravilno je raspoređena. Na takvu raspodjelu utječe veći broj činilaca: geogr. širina, smjerovi zračnih strujanja, blizina i udaljenost od okeana i mora, morske struje, reljef kopna.

Najveće godišnje količine padavina izmjerene su na meteorološkoj stanici Mt. Waialeave na ostrvu Kauai (Havaji) - 12090 mm.

Znakovi koji upućuju na moguće skore padavine:
* zgušnjavanje visokih oblaka, nakon kojih dolaze niži oblaci (osobito ako pritisak pada)
* "halo" - pojava prstena oko Mjeseca (naročito ako pritisak pada)
* kumulusi se razvijaju u visinu
* nebo je na zapadu tamno i poprima prijeteći izgled
* južni vjetar jača a oblaci dolaze sa zapada
* sjeverni vjetar skreće suprotno kazaljki na satu, tj. sa sjevera na zapad, pa na jug
* pritisak stalno pada
* duga, rano ujutro, predznak je skore kiše

Grad u određenim uvjetima modificira klimu. On je, osobito noću, topliji od svoje okoline, pa se govori o toplinskom otoku. Uopšteno se uzima da u gradu ima više padavina nego u okolini (prosječno 10% više). Grad utječe na količinu padavina jer iznad gradova ima više jezgara kondenzacije, jer se povećava trenje između vazduha i hrapave površine grada i zbog povećane konvekcije uzrokovane jačim zagrijavanjem grada od okoline. Zbog toga su u mnogim gradovima utvrđene veće količine padavina, veći broj dana s padavinama i veći broj dana s nepogodama nego iznad susjedne okoline.

vrh strane

Snijeg

Kada se promatra u globalnim razmjerima, najveći dio padavina na Zemlji čini kiša. Druga po važnosti padavina je snijeg. Snijeg je važan ne samo kao padavina (količina vode), nego je i važan kao podloga koja bitno utječe na radijacijske procese, regulira količinu vode u tlu itd.

Snijeg pada na površini Zemlje onda kada je nivo na kojoj počinje zaleđivanje tako blizu površine tla da se snježni kristali ne stignu rastaliti na svom kratkom putu. Topao vazduh može sadržavati više vodene pare od hladnijeg, zato obilan snijeg pada pri temepraturi oko, odnosno malo ispod 0 ºC - ako je puno hladnije, vazduh ne može sadržavati puno vlage i snijeg koji pada nije obilan. Velike pahulje snijega (krpe) padaju pri temperaturi oko 0 ºC, a sitan snijeg pada pri znatno nižoj temperaturi.
Najoštrija zima nastupa poslije padanja snijega koji je stvorio snježni pokrivač na tlu, kada se nebo u noći razvedri nakon prolaska hladne fronte.
Snježni pokrivač pojačava otpuštanje topline sa površine Zemlje u svemir tokom noći, a po danu pojačava refleksiju sunčevih vazduha pa i na taj način smanjuje temperaturu podloge.

Za zračnu cirkulaciju nad Sredozemnim morem važnu ulogu ima nekoliko faktora, a među njima relativni položaj azorskog maksimuma (osobito ljeti), termička razlika između kopna i mora (osobito zimi), putanje nekih ciklona i orografski oblik obala.

Glavne zračne cirkulacije nad Sredozemnim morem su ljetna i zimska.

Ljeti, zapadno od Sredozemnog mora leži jako istaknut azorski maksimum. Vjetrovi su uglavnom anticiklonalni. Zagrijani i rjeđi vazduh iznad Sahare privlači vjetrove koji postepeno prelaze u NE pasat tropskog porijekla Na obalama Sredozemlja ljeti se javljaju normalni periodični vjetrovi s mora i kopna.

Zimi je suptropski maksimum Atlantika proširen prema istoku i pokriva srednju i južnu Europu, kao i veći dio Azije. Sredozemno more ima znatno veću temperaturu od okolnog kopna. Vjetrovi pušu uglavnom s obala prema sredini mora i prilagođuju se orogorafskom karakteru obala. U zapadnom dijelu prevlatavaju W vjetrovi, u istočnom E, a u sjevernom N vjetrovi, koji su često olojnog karaktera.

U Egejskom moru prevladavaju vjetrovi iz N i NE, naročito u njegovu sjevernom dijelu u koji ulazi kroz Dardanele. Ti su vjetrovi naročito postojani zimi, ali i ljeti mogu biti jaki. Od aprila do avgusta vlada ugodno vedro vrijeme s postojanim vjetrom iz N (etezian, a turski naziv melten), koje prekidaju vjetrovi s mora (turski naziv imbat) i s kopna. Septembar je prijelazni mjesec, pa se javljaju kako tišine tako i promjenljivi vjetrovi. Od oktobra do marta pušu naročito jaki vjetrovi iz N (tramontana) i SW vjetrovi. Vjetrovi iz N vrlo su hladni. Na smjer vjetra veoma utječe hladno kopno, pa ovaj vjetar skreće i na E, odnosno na W. U tom razdoblju SW vjetrovi su olujni i znaju naglo skrenuti preko E na N.

Tirensko more je od Sardinije i Korzike zaštićeno od zapadnih vjetrova, pa ono ima i mirnije vrijeme. Zimi i ujesen prevladavaju sjeverni vjetrovi s kopna. To je zapravo bura koja prelazi Apenine i proširuje se na Tirensko more. Ljeti pretežno puše vjetar s mora, ali povremeno i s kopna. Ovdje se ne osjaća mistral iz Lionskog zaljeva.

U Mesinskom prolazu prevladavaju NW-NE vjetrovi. Ljeti ti vjetrovi uveće popuštaju. Kod Rta Spartivento ima dva puta više vjetrova W nego NE, ali često i protusmjernih vjetrova (po njima je rt i dobio naziv). Inače oko Italije u svako doba godine pušu vjetrovi iz W, pod nazivom ponente.

U Lionskom zeljevu poznat je suh i hladan vjetar smjera WNW-NNW, pod nazivom mistral. Taj vjetar puše u svako doba godine, naročito u proljeće i zimi. Tada se nad Francuskom nalazi hladna anticiklona, a nad Lionskim zaljevom nisko Pritisak. Predznak tog vjetra je mrtvo more, koje se naročito osjeća na ruti Gibraltar-Genova. Zimi je poznat i vjetar gregal iz smjera N-NE koji ne traje dugo ali je vrlo jak i hladan.

U Gibraltarskom tjesnacu javljaju se istočni i zapadni vjetrovi. Ljeti ima jednako E i W vjetrova. U ostalom dijelu godine, osobito zimi, prevladavaju vjetrovi zapadnih smjerova. Levante puše iz E, donosi ružno vrijeme s kišom. Poniente puše iz W, osobito zimi pri suhom i vedrom vremenu, a ako je olujne jačine, donosi kišu i maglu. Vjetrovi iz SW smjera, koji skreću na W i NW, u zimskim mjesecima poznati su pod nazivom vendavales. U Gibraltaru, oko pojedinih rtova, javljaju se često i protusmjerni vjetrovi pod nazivom contrastes.

Uz istočne obale Španjolske zimi pušu vjetrovi pretežno s kopna i iz NW smjera, a ljeti s mora, i to noću. Uz južnu obalu u svako doba puše suh i topao SE-SW vjetar, s mnogo pijeska iz Afrike, poznat kao leveche (leveke), a uz istočnu obalu E-ESE vlažan vjetar solano (sličan jugu). U rubnim morima Španjolske javlja se SW vjetar vendavales.

Uz obalu sjeverne Afrike u toplo doba godine, bliže Gibraltaru, prevladavaju W vjetrovi, a dalje prema istoku više iz smjera NW-NE. U hladno doba godine vjetrovi su nestalni, češće istočni. U svako doba godine puše jugo. Oluja s juga, pod nazivom samun, nosi oblake pijeska i nad Europom. Za vrijeme E vjetrova vidljivost je slaba, a za vrijeme W vjetrova normalna.

U srednjem dijelu Sredozemnog mora, istočno od Malte, čitavu godinu tendencija je na W vjetru. Ipak je SE vjetar češći u jesen. Zimi pušu jaki NE vjetrovi pod nazivom gregale. Najčešće nastaju pod sličnim okolnostima kao i bura na Jadranu.

U sjevernom dijelu Jonskog mora zimi se izmjenjuju NW i SE vjetrovi. Ipak ljeti prevladava NW vjetar. U predjelu Sidra zimi se javljaju vjetrovi između NW i W, a ljeti u južnom dijelu između N i NE.

U istočnom dijelu Sredozemnog mora vjetrovi su uglavnom iz NW, osim uz obalu Sirije i Izraela, gdje prevladavaju SW vjetrovi. Oluje dolaze uglavnom iz NW, između SW i NW, a također i iz NE (u blizini Cipra).

Vjetrovi uz obale Crnog mora mijenjaju smjer u obratnom smjeru kazaljke na satu, a naročito je to izrazito zimi. Na istočnoj obali pušu iz smjera E-NE, a na zapadnoj obali pretežno iz N. Južne obale imaju vjetrove iz južnih kvadranata. Vjetar iz NE nosi ime bura. Ona uglavnom puše zimi i ima karakteristike bure na Jadranu.