|
|
|
| ||
|
||
|
|
 |
Oblaci su vidljive skupine kapljica vode i/ili kristalića leda, prašine, dima i ostalih sitnih čestica. U njihov sastav ipak najčešće ulaze vidljivi produkti vode: kapljice i kristalići leda. Uprkos na prvi pogled beskonačnim mogućim oblicima koji oni mogu poprimiti, neke pravilnosti ipak postoje. I to pravilnosti u oblicima i načinu i mjestu nastanka. Njihova najčešća podjela je prema: Prema visini i sastavu dijele se na niske, srednje, visoke, oblake vertikalnog razvoja, orografske oblake i specijalne oblake.
Niski oblaci su uglavnom načinjeni od vodenih kapljica dok je njihova baza ispod 2000 m. Naravno, u hladnom dijelu godine mogu biti načinjeni i od kristalića leda i snježnih pahulja. Pripadnici ovog razreda su Stratocumulus i Stratus. Stratocumulus je grudasti oblak čija je horizontalna dimenzija uočljivo veća od vertikalne. Nastaju u području neposredno ispred tople fronte, iza hladne fronte i pri širokom i sporom konvektivnom dizanju zraka. Iz njih ne pada oborina. Stratocumulus se od Altocumulusa optički razlikuje po tome što je projekcija Stratocumulusa veća od dlana gledanog preko ispružene ruke, dok je kod Altocumulusa manja. Stratus je slojeviti oblak jednolike baze ili baze na kojoj se mogu uočavati različite nijanse sivosti. Vrlo čest je zimi pri stabilnim situacijama kada se nešto zagrijaniji zrak premješta preko hladnije podloge. Isto tako zimske magle se vrlo često mogu uzdići u stratusnu naoblaku koja se može zadržati cijeli dan. U toplijem dijelu godine jutarnja magla se može izdići u Stratocumulus stratiformis, no taj oblačni sloj se vrlo brzo raspadne. Stratus je sastavni dio i atmosferskih fronti. Sunce se kroz Stratus vidi s oštrim rubom, dok se kroz Altostratus vidi s mutnim rubom. Iz Stratusa u vlažnom dijelu godine može padati rosulja. Neki autori u ovu skupinu uvrštavaju i Nimbostratus, dok ih drugi radije stavljaju u srednje oblake.
Obalci srednjeg razreda su najviši oblaci koji u srednjim geografskim širinama u toplom dijelu godina još mogu biti načinjeni i od vodenih kapljica. Njihove baze su obično između 2000 i 6000 metara. Pripadnici ovog razreda su Nimbostratus, Altostratus i Altocumulus. Nimbostratus je kišni oblak u sastavu oblačnog sistema atmosferske fronte. Iz Nimbostratusa pada dugotrajna dosadna jednolična kiša ili snijeg slabog ili umjerenog intenziteta, ali nikada pljusak. Baza mu, osim u slučaju slabe padavine nije vidljiva. Neki autori svrstavaju Nimbostratus u niske oblake. Altrostratus je slojeviti oblak iz kojeg ne pada padavina, a sunčev disk se vidi sa zamućenim krajem. Kod tankih altostratusa oko sunčevog diska zna doći do optičke pojave halo. Javlja se u sklopu oblačnog sistema atmosferskih fronti ili pri advekciji topijeg zraka po visini. Uz oblake vertikalnog razvoja, Altocumulusi su sigurno najljepši oblaci na nebu. Njihova raznolikost nadmašuje i najbujniju ljudsku maštu. Na slikama starih majstora najčešće se pojavljuju baš Altocumulusi. Neke vrste Altocumulusa spadaju i u razred orografskih oblaka. Nalazimo ih u oblačnim sistemima atmosferskih fronti, ali i samostalno, u grupama kod atmosferskih talasa, kod turbolentne advekcije toplog preko hladnog zraka itd.
Visoki oblaci su isključivo načinjeni od kristalića leda i nikada ne stvaraju sjenu, odnosno, danju su uvijek bijele boje. Javaljaju se za lijepog vremena i na krajevima atmosferskih fronti. Isto tako javljaju se kod Cumulonimbusa incusa, odnosno
njegov nakovanj pri širanju na donjem kraju inverzionog sloja ili tropopauze
stvara Cirruse. Nakon raspada Cumulonimbusa incusa, Cirrusi još mogu
živjeti neko vrijeme.
Cirrusi su vlaknasti oblaci koji mogu poprimiti nekoliko osnovnih oblika: fibratus - ravna vlakna, uncinus - u obliku kukica, floccus - u obliku kandži, vertebratus - u obliku riblje kosti i spisatus - u obliku palačinke nepravilnih rubova. Cirrostratus je slojeviti oblak, najčešće toliko proziran da ga zapravo ne vidimo kao oblak već nam nebo izgleda mliječno plavo. Zbog svoje prozirnosti kroz njega se obično vidi sunce ili Mjesec uz pojavu halo efekta (bijeli krug oko sunčevog ili mjesečevog diska). Uglavnom prekriva cijelo nebo. Nastaju zbog konvergentnog dizanja vazdušnog sloja na velikoj skali. Prije nailaska tople fronte postaju sve deblji i deblji tako da postepeno sunčev disk postaje sve slabije vidljiv, a nebo sve više poprima bijelu boju. Cirrocumulus mali grudasti oblaci koji obično pokrivaju veći dio neba. Oni putuju ispred tople ili iza hladne fronte.
Oblaci vertikalnog razvoja opisani su u člancima "Od humilisa do kongestusa" i "Život ili kumulonimbus". Nastaju pod djelovanjem geografskih prepreka na vjetar. Zrak u gibanju se mora penjati preko planina i tada mu se mijenjaju fizikalna obilježja.
U određenim uvijetima uslijed promjene fizikalnih obilježja dolazi do kondenzacije vodene pare te stvaranja oblačnih sistema. Oni imaju dva najčešća oblika: oblačne kape što leži na vrhu ili grebenu planine te oblaci što nastaju na vrhovima zavjetrinskih talasa. Ako je brzina vjetra mala tada će oblaci zavjetrinskih talasa biti Stratocumulus ili Altocumulus, a ukoliko se javljaju u obliku talasa dodajemo im atribut undulatus. Pri većim brzinama vjetra, iznad 100 km/h, ti oblaci poprimaju lećaste oblike te ih tada nazivamo Stratocumulus ili Altocumulus lenticularis. Lenticularis oblaci mogu biti u nekoliko slojeva, te se čak i spojiti čineći takozvani fenski zid. Prema obliku dijele se najčešće na: grudasti ( u nazivu imaju cumulus), slojeviti (stratus), kovrdžasti (cirrus), vlaknasti (fibratus), kukičasti (uncinus), nazubljeni (castellanus), kišni (nimbus), valoviti (undulatus) itd...
Cirrus prema visini pripada visokim oblacima, po obliku je vlaknast, a prema postanku pripada (uvjetno rečeno) slojevitim oblacima. Donja baza im se nalazi na visini od 5 do 7 kilometara, a ponekad i do 12km ili čak malo više. Obično su male debljine, najviše do kilometar ili dva. Sastavljeni su od ledenih kristala. Ponekad izazivaju pojavu 'halo' oko Sunca, i često mijenjaju boju prema narandžastoj i crvenoj kada je Sunce na horizontu. Sredinom dana ne zaklanjaju prolaz sunčevim zrakama, tj. slabe ih, ali gotovo neprimjetno. Nastaju laganim dizanjem zraka na visini, ili raspadom Cs ili Cc oblaka. Prema kretanju ovih oblaka zaključujemo koji i koliko jak vjetar puše po visini. Valja imati na umu da se zbog velike udaljenosti čini kako putuju sporo, ali ako ih vidimo okom kako se uočljivo kreću, to je znak da na visini puše olujni vjetar (mlazna struja ili slićno visinsko strujanje). Često je takvo strujanje po visini (smjer: W ili SW) povezano sa prednjom stranom ciklone, pa će cirrusi koji putuju prema istočnom kvadradrantu horizonta biti predznak dolaska ciklone sa zapada. Pojavljuju se i više stotina kilometara pred toplom frontom nadolazeće ciklone, sto znači da ih možemo očekivati 2-3 dana prije ciklone, pa i više. Ponekad (uglavnom ljeti), pojavljuju se i pri potpuno stabilnom vremenu, kada postoji lagano dizanje zraka na visini. Tada satima stoje skoro na istom mjestu (ne kreću se, jer nema jakih visinskih vjetrova kao pred dolazak ciklone ili frontalnog poremećaja). Cirrusi znaju biti vrlo lijepih i živopisnih oblika. Od vrsta, može biti fibratus (fib), uncinus (unc), spissatus (spi), castellanus (cas), floccus (flo). Od podvrsta, cirrus može biti intortus (in), vertebratus (ve), radiatus (ra), duplicatus (du). Od dodatnih obilježja, može poprimiti oblik mamma (mam). Po visini su visoki oblaci, po obliku su slojeviti a po nastanku također spadaju u grupu slojevitih oblaka. Cs izgleda kao tanka bijelkasta krpa na nebu, koja prekriva velik dio neba, dosta je proziran, tako da samo neznatno oslabljuje Sunčeve zrake. Izaziva pojavu halo na Suncu i Mjesecu. Donja baza im je na 7-8 km, ponekad i više. Debljine su do 1-2 km, često tanji. Sastavljeni od ledenih kristala. Nastanak im je uglavnom zgušnjavanjem cirrusa ili cirrocumulusa, ili stanjivanjem As. Ponekad se vide u blizini Cb, kao njegov "dio" koji je nastao širenjem ledene kupole. Nastaju i sporim, prostranim dizanjem zraka ispred tople fronte (na prednjoj strani ciklone). Javljaju se i u toplom sektoru ciklone, kada topli zrak sa jugozapada (sporo) struji po visini i usput se lagano diže. Cs je za razliku od Ci skoro uvijek povezan sa blizinom ciklone ili frontalnog poremećaja, te ga je rijetkost vidjeti pri stabilnom vremenu. Od pripadnih vrsta, može biti fibratus (fib) i nebulosus (neb). Od podvrsta može biti undulatus (un) i duplicatus (du). Dodatnih obilježja ili pridruženih oblaka nema. Cirrocumulus, u narodu popularno znan kao "ovčice" spada među visoke oblake, s donjom bazom na visini od 6 do 9 kilometara, ponekad i više. Nastaje slično kao i cirrus, laganim dizanjem u vedrom zraku, ili pak dizanjem zraka preko planinske prepreke (na večoj visini). Može nastati i smanjivanjem Ac (ili njegovim udaljavanjem, povečanjem visine). Čest je i preobražaj Ci u Cc, i obratno, te Cs u Cc i obratno. Nastaje i naglim dizanjem zraka u sloju na visini, ali kada nema dovoljno vlage odozdo. Gledano sa zemlje, zrnaste je strukture, sa elementima koji su paralaktički manji od 1° (ugaona širina elemenata, gledano sa tla). Kada ispružimo ruku i podignemo kažiprst, njegova širina je otprilike 1°. Cc se na Jadranu ponekad javlja kada puše bura, ili neposredno prije nje, zbog laganog dizanja zraka u prelasku preko Dinarskog masiva. Ne smanjuje puno Sunčev sjaj, rijetko izaziva pojavu 'halo' oko Sunca i Mjeseca, mijenja boju kada je Sunce blizu horizonta. Sastavljen je od ledenih kristala, i vrlo je male debljine, tek do par stotina metara. Na visini Cc oblaka ponekad se javlja slaba turbulencija; tada su ponešto deblji (razvijeniji u visinu). Cc se rijeđe javlja nego Ci i Cs, a najčešće ga se može vidjeti na prednjoj strani ciklone, iznad Ac, As i Sc oblaka, gotovo redovno u pratnji Ci i Cs oblaka. Često se brzo kreću i mijenjaju oblik i raspored elemenata; što tada ukazuje na burne procese u višim slojevima troposfere. Od vrsta, Cc može biti castellanus (cas), floccus (flo), stratiformis (str), lenticularis (len), a od podvrsta undulatus (un). Dodatna obilježja koja može poprimiti su mamma (mam) i virga (vir). Altostratus je oblak koji se obično smjesti na visinu izmedu 3 i 8 kilometara. Po sastavu je sličan cirrostratusu s tom razlikom da je osim od (malih!) ledenih kristala, ponešto sastavljen i od vode u tekučem stanju. Uglavnom su to malene, prehladne vodene kapljice (s obzirom na ipak prilićno niske temperature na njegovoj visini nastanka). Nastaje uglavnom pri laganom i ravnomjernom dizanju velikih slojeva zraka. Ponekad se u sloju As oblaka javlja slaba do umjerena turbulencija. Može biti tanak, tek nekoliko stotina metara, i tada je skoro potpuno proziran za Sunce (As translucidus). Međutim, može se protezati i više kilometara u visinu, skroz zaklanjajući prolaz Sunčevim zrakama (As opacus). Ipak, u največem broju slučajeva, položaj Sunca se barem nazire kroz As. Ne daje pojavu halo. Drugi način nastanka As je debljanje Cs oblaka, ili pak stanjivanje Ns, odnosno preobražaj Ac u As. Javlja se i u blizini Cb oblaka kao njegov dio, koji se od njega proširio na dovoljno veliku udaljenost da se može smatrati zasebnim oblakom. Rijetko, ali ipak, može dati i slabe padavine, u obliku kiše, snijega, ili pak virge (padavina koja ne dospijeva do Zemlje). To je As precipitans. Kada govorimo o prostornom smještaju ovog oblaka u smislu baričkih sistema, nalazimo ga najčešće između Cs i Ns oblaka na prednjoj strani ciklone, ispred tople fronte. To je najpogodnije mjesto za nastajanje sva ova tri oblaka. Valja primjetiti da je kod takvog razvoja situacije, boravak As na nebu puno kraći nego Cs, on više dođe kao kratko prijelazno stanje između Cs i Ns oblaka; nakon dugotrajnog izmjenjivanja Ci i Cs na nebu (2-3 dana prije ciklone), As dođe obično nekoliko sati prije nimbostratusa, pa je tako i dosta dobar pokazatelj skorašnje kiše. As se pojavljuje i u toplom sektoru ciklone pred hladnom frontom, iako mu to nije "zavičaj" kao pred toplom frontom. Od vrsta, altostratusu se ne pridjeljuje niti jedna, ali zato ima pregršt podvrsta. To su undulatus (un), radiatus (ra), duplicatus (du), translucidus (tr), opacus (op). Od dodatnih obilježja, može poprimiti mamma (mam) i virga (vir), te praecipitatio (pra). As može dobiti i pridružen oblak pannus (pan). Altocumulus (Ac) je rod oblaka vrlo šarolikog izgleda, od zasebnih elemenata paralakticke širine oko 5 stepeni ili manje, preko paralelnih pruga poredanih po nebu, cilindričnih oblaka kao posljedice talasastog gibanja zraka zbog prelaska planinske prepreke, pa sve do krajnje nepravilnih oblika. Nastaje frontalnim, ciklonalnim ili orogenetskim, adijabatskim dizanjem zraka na što veče brzine, uglavnom u zraku koji nema preveliku relativnu vlažnost, mada nije pravilo. Nastaje i turbulencijom, te debljanjem Cc, raspadanjem Sc, zatim preobražajem iz As ili Ns. Može nastati i kao "oblak pratioc" Cu i Cb, njihovim širenjem. Sastavljen je od prehladnih vodenih kapljica, ponekad pri nižim temperaturama i ledenih kristala. Nalazi se na visinama između 2,5 i 8 kilometara; debljina mu ne prelazi kilometar ili dva, često tanji. Ac ne daje padavine, mada ponekad ispod sebe ima rasplinut plašt (virga - padavina niti za ciklnonu niti za anticiklonu; međutim, neki se zaključci ipak mogu izvesti. Prvo bi trebalo spomenuti vrstu castellanus. To su altocumulusi, sa gornjim dijelom u obliku jednog ili više "stepenika", nešto poput minijaturnih Cu kula na vrhu oblaka. Ti oblaci se javljaju pri jako labilnoj atmosferi, odnosno začetku snažnih konvektivnih struja. Time znaju dobro predvidjeti dolazak oluje, pogotovo pred hladnu frontu. Zatim, Ac oblaci različitih oblika se javljaju na prednjoj strani ciklone, nakon Ci, Cs i Cc oblaka, a također i u njezinom toplom sektoru pred hladnom frontom (kao npr. već spomenuta vrsta castellanus). Ne samo pred ciklonalnim frontama, već posvuda u području ciklonskog gibanja zraka, Ac je vrlo uobičajena pojava na nebu. Na stražnjoj ciklone, pred nailaskom grebena ili same anticiklone, također se znaju javljati Ac oblaci. Na kraju, valja spomenuti i posebnu vrstu Ac oblaka, Ac lenticularis, koji izgledaju poput leče, a javljaju se u planinskim područjima, pri talasastom dizanju zraka preko planinske prepreke, i posebno pri puhanju fena u zavjetrini. Od vrsta, Ac može biti castellanus (cas), floccus (flo), stratiformis (str) te lenticularis (len). Od podvrsta, undulatus (un), radiatus (ra), lacunosus (la), duplicatus (du), translucidus (tr), perlucidus (pe), opacus (op). Dodatna obilježja - mamma (mam) i virga (vir) Stratocumulus (Sc) je oblačna masa koja manje ili više prekriva čitav dio neba na kojem se nalazi. Donja baza mu se nalazi na visinama 500 - 2000 metara, a debljine je oko 1 kilometra, nekad manje, nekad više. Sastavljen je od vodenih kapljica, zimi od ledenih kristala ili mješavine kristala i kapljica. To je oblak koji je sličan altocumulusu, ali je od njega puno gušći, i na manjoj visini. Nastaje zgušnjavanjem Ac, pretvorbom iz As ili Ns, zatim zgušnjavanjem ili spljoštavanjem susjednih Cu oblaka, širenjem dijela Cu i Cb-a, dizanjem stratusa ili konvekcijom/turbulencijom u St oblaku i sl. U pravilu ne daje padavine, mada ponekad može ispustiti koju kap kiše ili pahulju snijega. Ponekad je ispod njega vidljiva virga. Najčešće se javlja ispred i iza hladne fronte II vrste (brzo pokretne hladne fronte). U podrućju tople fronte je rijedak, a i kod sporopokretnih hladnih fronti (I vrsta) ga susrećemo tek ponekad. Čest je i u samom toplom sektoru ciklone, nevezano za hladnu frontu. Od vrsta Sc oblaka, pojavljuju se castellanus (cas), stratiformis (str) i ponekad lenticularis (len). Od podvrsta - undulatus (un), radiatus (ra), lacunosus (la), duplicatus (du), translucidus (tr), perlucidus (pe) i opacus (op). Dodatna obilježja koja može poprimiti su mamma (mam), virga (vir) i paecipitatio (pra). Ponekad daje pojavu halo (na virgama, kada su sastavljene od ledenih kristala). Stratus (St) je sivi oblačni sloj, bez oštrih rubova, i zbog svojih fizikalnih svojstava, ali i izgleda, često ga se naziva i "visoka magla". Ovisno o debljini, kroz njega se nekad može vidjeti Sunce, ali ne daje halo osim na vrlo niskim temperaturama. Poseban oblik stratusa, fractostratus ili stratus fractus, izgleda kao krpa od oblaka, koja najčešće putuje ispod nimbostratusa ili altostratusa, a često se javlja i u blizini orografske prepreke. Visina donje baze mu je od same zemljine površine, pa do 1 kilometra, ali najčešce ispod 500m. Debljine je od stotinjak pa do nekoliko stotina metara, ponekad i malo preko kilometra. Sastavljen je od vodenih kapljica (prehladnih ako je temperatura ispod nule) ili ledenih kristala pri dosta niskim temperaturama. Ponekad sadrži male pahulje snijega. Padavinu u pravilu ne daje, osim kada je veče debljine, tada iz stratusa može padati rosulja ili lagano sniježiti. Nastanak stratusa je redovito vezan za ohladivanje donjih dijelova atmosfere odozdo, na isti način na koji nastaje i radijacijska magla. Nastaje vrlo često i dizanjem magle, te isparavanjem padavina (fractostratus). Može nastati i spuštanjem stratocumulusa. Stratus je tipičan oblak kontinenta, i na moru (Jadranu) ga susrećemo iznimno rijetko. Suprotno tome, zimi je nad kopnom gotovo svakodnevna pojava. U urbanim sredinama, često se pomiješa sa industrijskim produktima izgaranja, te na taj način tvori smog. Za stratus je vrlo važna pojava temperaturne inverzije, jer ukoliko postoje vertikalna gibanja zraka, on se vrlo brzo kida i nestaje ili pretvara u druge rodove oblaka. To je i osnovni razlog što je na Jadranu rijedak, budući da je temperaturna inverzija iznad mora rijetka pojava. Prema dobu dana, stratus je najčešći pred zoru i ujutro, poslijepodne obično nestaje. Stratus nije vezan za ciklonu; u ciklonalnim sustavima atmosferska gibanja ne pogoduju nastanku strausa - iznimka su fractostratusi. Umjesto cikone, prirodno "stanište" stratusa je anticiklona, i to ona kontinentalna, zimska, koja nastaje zbog ohlađivanja kopna kao posljedica male količine primljenog zračenja sa Sunca. Ljetne anticiklone su dinamičkog postanka (spuštanje zraka) i u takvim anticiklonama se stratus ne može pojaviti. Ipak, moguće nastajanje stratusa je i neposredno pred toplom frontom, ako je ona mirnog karaktera i zrak dovoljno stabilan. Vrste stratusa - nebulosus (neb), fraktus (fra). Podvrste - undulatus (un), translucidus (tr), opacus (op). Dodatno obilježje koje može poprimiti - praecipitatio (pra). Nimbostratus (Ns), tipičan je oblak ciklonalnog vremena. Spada u slojevite oblake, vrlo često rasplinutog i neodređenog izgleda zbog padavine (kiša ili snijeg) koju daje. Jačina padavina nimbostratusa se kreće sve do najžešćih proloma oblaka. Pritom, ponekad daje i grmljavinu, iako ne tako jaku i čestu kao cumulonimbus. U donjem dijelu je sastavljen od vodenih kapljica, zimi snježnih pahuljica i kristala; na večim visinama sadrži prehladne vodene kapljice i ledene kristale. Visina donje baze mu se kreće od same zemljine površine (uglavnom zimi) pa do nekih 2-3 kilometra, debljina mu varira od kilometar-dva (kada ne daje padavinu) pa do preko 5-6 kilometara, kada uz obilnu oborinu može i zagrmiti. Nastaje laganim dizanjem velikih slojeva zraka, debljanjem altostratusa i stratocumulusa, širenjem cumulusa i cumulonimbusa. Tipično mjesto postanka ovog oblaka je topla fronta, u lancu Cs-As-Ns. Nimbostratusu vrlo pogoduje lagano dizanje zraka kakvo se odvija na ravni tople fronte; brza vertikalna gibanja vezana za hladnu frontu češće stvaraju grudaste oblake (Cu i Cb), iako u podrućjima pri hladnoj fronti gdje je vertikalno gibanje manje izraženo, često umjesto njih nastaju Ns (uglavnom u slučaju hladne fronte I vrste - sporopokretna hladna fronta). Također, ovisno o stabilnosti toplog zraka pred frontom, nastati ce Cu/Cb ili Ns naoblaka - zimi je obićno topli zrak stabilan pa u večini slučajeva nastaje Ns. Nimbostratus nema niti jednu pripadajuću vrstu i podvrstu, a od dodatnih obilježja mogu se pojaviti virga (vir), praecipitatio (pra) i pannus (pan). Cumulus (Cu) oblak je vertikalnoga razvitka. Jasno je odijeljen od susjednih oblaka i vrlo oštrih obrisa. Razvija se uspravno, poput kule, a najčešće mu gornji dio nalikuje na cvjetaču. Vrlo brzo mijenjaju izgled zbog snažnih vetrikalnih struja zraka u podrućju oblaka. Suncem obasjani gornji dijelovi oblaka su sniježnobijele boje, dok im je donja baza u dubokoj sjeni i vrlo tamna. Ponekad, kad je jače razvijen daje kišu u obliku pljuska, uglavnom ljeti. Sastavljen je redovito od vodenih kapljica, u višim dijelovima prehladnih. Vrlo rijetko sadrži i ledene kristale, i to onda kad se već počiinje pretvarati u Cb, u gornjim dijelovima oblaka. Nastaje konvekcijom vlažnog zraka; najčešće u nestabilnoj atmosferi. Može nastati i u stabilnoj atmosferi, ali sa nestabilnim slojem, ili pak pri prisilnom uzlaznom strujanju zraka (npr. na planinskoj prepreci). Nastaje i preobražajem iz Ac ili Sc. Visina donje baze mu je od 500 metara naviše, pa do 2-3 kilometra. Debljina u malih cumulusa humilisa je par desetaka metara, a kod razvijenih cumulusa congestusa, koji su kandidati za preobražaj u Cb, ona iznosi više kilometara. Nastaje svugdje gdje su izražena vertikalna gibanja zraka; vezano ili nevezano za ciklone. U ciklonama, najčešći je u blizini hladne fronte (ispred i iza), ali se ponekad javlja i u blizini tople. Biti će redovit u svim slučajevima nestabilne atmosfere (npr. ljeti nad zagrijanim tlom, u advekciji hladnog zraka nad toplo tlo, u područjima visinskih ciklona i sl.), te pri prelasku zraka preko planinske prepreke, u područjima mlazne struje i svim ostalim slučajevima gdje je izražena konvekcija. Od vrsta cumulusa javljaju se fractus (fra), humilis (hum), mediocris (med) i congestus (con). Podvrste - radiatus (ra). Dodatna obilježja i pridruženi oblaci su brojni: virga (vir), praecipitatio (pra), pannus (pan), pileus (pil), velum (vel), arcus (arc), tuba (tub). Cumulonimbus (Cb) je kao i cumulus oblak vertikalnog razvitka, i večina napisanog za Cu se može reči i za Cb. Od cumulusa, cumulonimbus vizualno razlikuje njegov karakteristićni "nakovanj", tj. gornji dio koji nema oštre obrise, već je rasplinut i razvučen u vodoravnom smjeru. Taj nakovanj u jako razvijenih Cb se često nalazi ispod same tropopauze. Druga pojava koja razlikuje Cb od Cu je obilna padavina (kiša, snijeg, tuča) i grmljavina. Cumulonimbus je olujni oblak; osim jake padavine i grmljavine, uz njega je često vezan i jak vjetar ispod donje baze. Vertikalne struje u oblaku su također izuzetno velikih brzina. Visina donje baze iznosi od nekih 200-300 metara pa preko kilometra; a debljina varira u slabije razvijenih od 3 kilometra (najčešće zimi), pa do preko 15 kilometara u jako razvijenih Cb (ljeti). Sastavljen je u donjem dijelu od vodenih kapi, u sredini od prehlađnih vodenih kapi, snježnih kristala i zrna grada, a u gornjem dijelu od ledenih kristala (nakovanj). Nastaje razvitkom Cu, te pretvorbom Ac/Sc-Cu-Cb. Pritom je važan Ac cas (castellanus) koji ukazuje na početak konvekcije. Daje jake padavine kiše, snijega i tuče, frekventno sijevanje i grmljavinu. Ponekad se iz ovog oblaka razviju pijavica i tornado, često i više njih zajedno iz istog oblaka. Cb kao i Cu može nastati svugdje gdje je izražena konvekcija (u nestabilnoj atmosferi, nad zagrijanim tlom, pri dizanju na ravnii hladne fronte, pri prelasku planinske prepreke, u podrućju mlazne struje i sličnim slučajevima). Vrste Cb oblaka su calvus (cal) i capillatus (cap). Podvrste nema. Pridruženi oblaci i dodatna obilježja: mamma (mam), virga (vir), praecipitatio (pra), panus (pan), pileus (pil), velus (vel), arcus (arc), tuba (tub), incus (inc). Planinski (orogenetski) oblaci Planinski (orogenetski) oblaci nastaju prilikom prelaska zraka preko planine. Zrak koji dolazi horizontalno na planinsku prepreku prisiljen se na njezinoj privjetrinskoj strani penjati, i pri tom penjanju dolazi do adijabatskog hlađenja zraka. Dok zrak nije zasićen, hlađenje je po suhoadijabatskoj stopi (na svakih 100 metara promjene visine, temperatura mu se spusti za 1°C). U trenutku kad se zrak ohladi na temperaturu rosišta, počinje ukapljivanje vodene pare i nastaje oblak. Daljnjim dizanjem, kao posljedica ukapljivanja pare, oslobađa se latentna toplinska energija, te se zrak više ne hladi po suhoadijabatskoj, već po mokroadijabatskoj stopi, koja je, logično, manja od suhoadijabatske zbog oslobađanja toplinske energije. Kada zrak dođe do vrha planine, počinje njegovo spuštanje na zavjetrinskoj strani; sada se zrak zagrijava, i to dok je zasičen po mokroadijabatskoj stopi, a kad sve kapljice ispare, po suhoadijabatskoj. Ako iz oblaka nije padala kiša, Donja baza oblaka na privjetrinskoj i zavjetrinskoj strani će biti na istoj visini; no ako je dio vodenih kapi ispao iz oblaka, na zavjetrinskoj strani će Donja baza biti na većoj visini, zbog toga jer na toj strani ima manje vode u zraku (dio se potrošio kao kiša, pa će kapljice ispariti na večoj visini). Zbog toga će suhoadijabatsko grijanje biti na večem putu nego suhoadijabatsko hlađenje na privjetrinskoj strani. Kao posljedica navedenog, na zavjetrinskoj strani u podnožju planine, zrak će biti topliji nego na privjetrinskoj, mjereno na istoj nadmorskoj visini. Ovaj proces se naziva pseudoadijabatski proces ili popularno - fen. Osim ovih oblaka na vrhovima planina, u zavjetrini nastaju i altocumulusi svih oblika, pri čemu je karakteristićan Ac lenticularis, koji se javlja u području zavjetrinskih talasa.
|
 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
 |
|
Udruženje ljubitelja
ekstremnih sportova - EXTREME - Bosna i Hercegovina
|
|
| Za sva pitanja, prijedloge i komentare u vezi
sa ovom  |
