TEHNIKA LETENJA

Ovaj članak je posvećen termici i sastojise iz tri dijela. (Autor ovog teksta je: Will Gadd. William Gadd je vlasnik više svjetskih rekorda, od kojih je zadnji 425 km, postignut 21.6.2002. u Zapati, Teksas, SAD. Član je profesionalnog Red Bull paraglajdng tima). Prvi dio pokriva kako se termika formira i oslobađa sa zemlje, dok drugi dio pokriva vezu termike i oblaka. Zadnji dio feljtona je posvećen letačkim tehnikama.

Kolektori, fitilji i okidači (Dio I)

Srž uspješnog preleta često leži u odgovoru na pitanje:" Gdje je sljedeči termićki stub?" Ako ste u mogučnosti da odgovorite na to pitanje tačno čak i u 90% slučajeva, onda bi život mogao da bude mnogo, mnogo lakši. Smatram da je ključ uspjeha za svakog pilota da razvije svoj sistem za razumjevanje termike, a potom da ga stalno usavršava. Samo na ovaj način pilot stvarno uči na svakom uspjehu ili neuspjehu. Često čujem polaznike mojih kurseva: "Ah, pa znao sam ja to nekako, ali ovo uprošćava sliku mnogo." To je ono pravo, da se ima sistem prost i jasan, koji možete da usavršite svake nove sezone, kako bi imali što bolje rezultate. Ja u generalnom djelim moj model stuba na dva djela: predviđanja zasnovana na izgledu tla i neba. Ovaj članak je moj pokušaj da objasnim sebi i drugima koji su zainteresovani kako se termika pravi na zemlji i kako se uspješno pronalazi, drugi dio ću da posvetim nebu, a treći dio kako jahati na termici.

KOLEKTORI

Zovem potencijalne predjele kolektorima, koji generišu sunčevu energiju i oslobađaju je u vidu toplog vazduha ili termike-proces koji treba da zanima svakog uspješnog XC pilota. Vazduh iznad kolektora ima tendenciju da se zagrijeva, kako sunce zagrijeva zemlju, prvo se zagrijeva polako i jednako (planinaska termika u jutarnjim časovima je najbolji primjer), a zatim kasnije u toku dana sljede mnogo jači udari ili ciklusi u poprilično sličnom fazonu kao kad talasi udaraju o plažu.
Zamislite manje talase koji dolaze stalno, zatim set velikih, poslje kojih sljede mali talasi opet. Ako nađete dobar kolektor, često čete biti u mogučnosti da održavate nulu i čekate da krene udarna termika, a ako ste nisko, ovo može da bude vaša jedina šansa. Sa kolektorima je sve vezano za sunce. Ako nema sunca, onda vjerovatno nema mnogo vazduha koji napušta zemlju (hladni frontovi i druge nestabilne vazdušne mase su izuzeci). Dok posmatram izvjesni kolektor, prvo se upitam: "Koliko dugo i pod kojim uglom sunce zagrijeva kolektor?" Savršen kolektor bi bio pod pravim uglom izložen suncu satima. Ovu lekciju sam naučio za vrijeme Državnog prvenstva SAD-a ’96 godine, kad su svi vrhunski piloti odleteli na sunčanu stranu padine koja je doduše bila zavjetrena, dok sam ja otišao na vjetrenu stranu, gdje je sunce tek stizalo. Iscurio sam, oni nisu. U tom trenutku sam mislio da je moje iskustvo samo loša sreća, ali sreća nije imala ništa s tim, padina jednostavno nije bila osunčana dovoljno dugo.
Sljedeći faktor koji odlučuje koliko se vazduh zagrijeva je površina koja je izložena suncu. Za dobru analizu teorije o termici preporučujem Reichmanov "Cross-Country Soaring". U principu, suve površine sa dosta zarobljenog ili zaštičenog vazduha proizvode najbolje stubove. Žitarice koje sazrevaju do kasno u ljeto (pšenica, raž) zadržavaju dosta vazduha i oslobađaju ponekad izuzetnu termiku. Suvo grmlje takođe radi dobro, stjenovit teren sa dosta mrtvog prostora između stjena radi dobro, ali treba više vremena da se zagreje. Vlaga na zemlji absorbuje sunčevu enegriju i koristi je za isparavanje vode, proces hlađenja koji ubija termiku. Vjetar uništava termiku, jer stalno meša vazduh iznad potencijalnog kolektora, sprečavajući ga ili da dostigne temperaturu sa kojom može da se uzdigne ili ga pretvarajući-ono što je bilo dobar stub-u haotićnu masu, pogotovu blizu zemlje.
Dugačke linije rastinja ili drveća oko veoma suvog podrućja pokrivenog grmljem, često će da zadrže porciju vazduha u mirovanju. Termiku možete osjetiti na zemlji hodajući naokolo; osunćana, suva mjesta zaštićena od vjetra biće toplija. Iako zvući čudno, dosta sam naućio hodajući planinama i osjećao hladan vazduh zimzelene šume u kontrastu sa toplim vazduhom na stranama bez vegetacije. Što je više zaštićeno i osunćano mjesto, to će biti toplije, a samim tim i veče šanse da uhvatimo vožnju na gore. Ovo znaći da su često najbolji stubovi nađeni na zavjetrenim sunčanim padinama. Nije neki problem ako ste visoko i letite iznad, ali morate sami da odlučite sa koliko rotora želite da se poigrate ako ste nisko. Ovo nije članak o bezbjednosti. Mnogi piloti vjeruju da tamne površine kao što je parking ili put odašilju dobru termiku. Iako je asfalt crn i absorbuje velike količine energije, često ne radi dobro, jer nema šta da ga zadrži. Ako vidite ptice da jedre iznad parkinga ili puta-najčešće će da kruže u malim krugovima i neće da dobiju na nekoj značajnijoj visini. Termika je česta, ali nedovoljna za nas. Interesantno je to da parking pun automobila radi bolje nego onaj prazan, jer automobili umrtve kretanje vazduha i bolje ga drže. Put može da bude dobra fora, ali o tome kasnije.
Ugao terena je kritična stavka. Na primjer, izorana suva zemljišta, skoro uvjek bolje rade od ravnih suvih zemljišta. Mislim da je to zato što stranice brazde, koje su kose, primaju sunćevu svjetlost pod večim uglom, kao mali solarni kolektori, dok brazde zadržavaju tople vazdušne džepove štiteći ih od vjetra i omogučavajući im da se razviju. Ako letite u planinama, potražite padine koje su najduže bile izložene suncu pod što većim uglom. Zavjetrene padine često rade bolje nego one u vjetru, jer je vazduh u zavjetrini zaštićen, ali osunćana padina koja je u vjetru će uvjek da pobjedi u odnosu na zavjetrenu padinu u sjenci. Masivi, čije su padine okrenute jugo-zapadu mogu da ponude dobru termiku tokom cjelog dana od popodneva do predvećerja, ali skroz istoćne ili zapadne padine će raditi ujutro ili uveće u zavisnosti od doba dana.
Jezero je naravno antikolektor. Hladno, reflektuje svjetlost, mokro i često vjetrovito. Skoro nikad nečete naći termiku koja dolazi od jezera. To ne znaći da nema termike iznad jezera, ali ne dolazi odatle u najčešćem slučaju. Jedini izuzetak može da bude kasno u toku dana, kada toplija voda odaje toplotu, ali to je tako škrto da skoro nema nikakve koristi za nas. Dugački preleti preko jezera, predveče, znaju da budu živahni, ali ne računajte na magični vazduh ili čete plivati.

PASIVNI OKIDAČI

Termika ima neku vrste tenzije sa površinom i ima tendenciju da prati teren pijre nego što se uzdigne, kao petrolej kroz fitilj u petrolejskoj lampi. Mjesto na kom stub napušta "fitilj", nazivam pasivnim okidačem. U največem broju slučajeva, pasivni okidač je vrh neke planine oštrog vrha, preko kojeg će da bude prevučen oblak u vremenu od 9:00 h pa do zalaska sunca, iako sunce ide od istoka ka zapadu. Prvo se istočne padine zagriju, vazduh se penje uz "fitilj" i odvaja se pri vrhu, potom jugo-istoćne padine, pa južni djelovi i na kraju sljede zapadne padine na kraju dana. U svakom slučaju termika se penje uz brdo i okida uvjek na istom pasivnom okidaču. Pomislite na dežurni stub na vašem letilištu; šta se stvarno dešava dok sunce mjenja položaj? Ako ste visoko, možete doletjeti pravo iznad samog vrha, ali ako ste nisko, onda morate da idete na osunčanu stranu da bi dobili na visini. Greben često radi na ovom principu, sa konvergencijom ako obe strane grebena oslobode stub istovremeno.
Kad letim u planinama, tražim termiku iznad okidača, tamo gdje mislim da će da slomi svoju tenziju sa površinom i da se odvoji. Padine iznad zaštićenih osunčanih predjela i mjesta gdje greben formira male vrhove poslužiće da okinu termiku (kao kad voda curi niz vašu ruku i odvaja se na laktu). Dva ili više grebena koji se nadovezuju povečavaju šanse u odnosu na jedan greben. Ako vam je dosadno, uzmite kašiku i ubacite u vatrostalnu posudu sa ključalom vodom, to će najbolje da vam ilistruje ovu pojavu.
Pasivni okidaći mogu da budu veoma mali kad se leti u ravnici. Na primjer, put koji se nalazi niz vjetar u odnosu na suvu pokošenu poljanu zna da bude izdignut, ovo je siguran okidać. Sama ivica suve poljane na čijem kraju je polje obraslo vegetacijom može da bude dovoljna da okine stub. Skoro uvjek nailazim na najbolje stubove na uglovima koji su niz vjetar na velikim suvim poljima, mjestima sa rastinjem ili travom umjesto prašine. Grupa kuća u sred pustare ili usamljena naftna bušotina koja razbija monotoniju ravnice će lansirati stub u nebo.
Neki ljudi čvrsto vjeruju da dalekovodi mogu da posluže kao okidaći, ali moje je mišljenje da termika koju nalazimo iznad dalekovoda ima više veze sa terenom. Izuzetak može da bude vrlo veliki visoko-naponski stub, ali je ovo sumnjivo. Jedrenje iznad dalekovoda takođe povećava rizik. Velike stjene su dobri fitilji i okidaći, jer imaju tendenciju da buše sloj ugrejanog vaduha i oslobađaju termiku poput metka, omogučavajući velikim mjehurima termike da napuste zemlju.
I na kraju, kontrasti između različitih temeperatura tla, mogu da stvore toplotni gradijent i da se ponašaju kao okidaći. Termiku nalazimo na granici različitih vrsta površina, kilometri suvih polja, gdje odjednom nailazimo na jezero, znaju da proizvedu dobre stubove na granici zemljišta i vodene površine (ako se jezero nalazi niz vjetar u odnosu na polje, stub će da se nadvija iznad jezera). U svakom slučaju, mokre livade ili jezera će da ugase svaku termičku aktivnost u okolini, pogotovu u predjelima niz vjetar. Razlika u temperaturama površina može da bude veoma mala, ali hiljade primjera me je naučilo da su od značaja.

AKTIVNI OKIDAČI

Aktivni okidači su okidači koji se kreću. Na primjer, kombajn koji kosi pšenicu u suvom polju, najverovatnije će da posluži kao izvor stuba. Automobili koji idu putem gore-dole, skoro uvjek će da se ponašaju kao okidaći. Bilo kakvo kretanje, bez obzira da li dolazi od strane ljudi, poljoprivrednih mašina, automobila ili jedrilica na sljetanju, često dovodi do toga da kolektor oslobodi stub. Koliko ste samo puta imali prilike da vidite da neko jedri iznad vas dok ste vi sletjeli na gore spomenutu livadu? Počinjem da vjerujem da sjenke oblaka mogu da se ponašaju kao okidaći takođe. Često sam letjeo na takvim mjestima gdje prednja strana sjenke oblaka, proizvodi pješćane đavole, dok sjenka napreduje preko terena, nešto kao mini hladni front koji diže zegrejan vazduh. To je samo teorija, ali izgleda da radi s vremena na vrijeme.

Kako da primjenimo sve ovo?

U datom danu, termika dostiže određenu visinu, prije nego što se zaustavi. Rastojanje između tla i baze oblaka ili upotrebljivog penjanja, naziva se visina stuba. Sve što je ispod polovine te distance nazivam "nisko", a sve što je iznad "visoko". Na primjer, ako je baza na 2000m iznad tla, smatram da sam visoko, ako sam preko 1000m iznad tla, a nisko, ako sam ispod ove visine. Ovde čemo da razmotrimo o donošenju odluka, dok se nalazimo u niskoj zoni. Ako ste nisko, idite prema kolektoru koji je bio izložen suncu duže vremena. Budite na oprezu ako letite nisko u susret sjenci oblaka, veoma je rijetko da se popnete iznad sijenke. Povežite kolektor sa potencijalnim fitiljima i okidačima. Osunčana livada, ispod osunčane padine u djelimičnoj zavjetrini i sa kumulusima iznad je idealna slika. Ako ste na sjenovitoj strani padine, nalazite se na pogrešnom mjestu i treba da nađete sunce brzinom munje. Tamna poljana, za brezuljkom na njenom kraju niz vjetar će da završi posao ili velika pokošena poljana koju presjeca auto-put. Pokušavam da letim iznad što više kombinacija potencijalnih kolektora, fitilja i okidaća. Ako mi variometar pokaže konstantnu nulu neko verijeme dok sam nisko, zadržaću se tu i kružiti, dok set udarne termike ne krene.
Naravno, ako vidite jestreba da se penje kao lud ili pješćanog đavolka koji se rotira iza traktora, onda stvari postaju mnogo prostije. Ne petljam se sa slabašnim stubovima, ako sam dosegao plafon stuba i krenuo sam u preskakanje do sljedećeg. Nema potrebe zamajavati se, kad će vjerovatno proći brzo. Zaustavljam se svuda gde imam nešto opipljivo upotrebljivo, kad se nalazim u niskoj zoni. Važno je razumjeti da se uspona i nispona strujanja balansiraju između, pogotovu u malim i ograničenim podrućjima. Ako se penjete brzinom od 3 m/s, očekujte najmanje 3 m/s + nispono strujanje na izlazu iz stuba. Ako su stubovi široki, očekujte i široka polja nisponog strujanja. Ako je nispono divlje, znači da je negdje u blizini i divlja termika. Treba da se zapitate:" Gde je kolektor, gde je fitilj, gde je okidač, u napad!"
Kolektori imaju tendenciju da usisavaju vazduh u sebe dok oslobađaju termiku. Često čete primjetiti porast zemaljske brzine dok se približavate stubu. Glajder će takođe da iskoći malo ispred vas, jer vazduh ubrzava u pravcu termičkog stuba, a vaše inertno tjelo zaostaje. Stariji paraglajderi će u generalnom, da odskoće nazad kad uđu u termiku, ali će dobiti na večem pritisku u komorama (što se da osjetiti na komandama).
Udari vjetra ili turbulencija mogu da učine da glajder završi iza pilota, ali pritisak će da opadne. Ovo je odličan način da se vidi, da li ste usli u stub ili je vjetar u tom trenutku naglo povečao brzinu. Ako je glajder povečao pritisak, onda ste u termici. Nema pritiska-nema termike. Novije letjelice, (’99 godište i mlađe) ili glajderi visokih performansi obično iskaću naprijed u stub, bez obzira na jačinu, ali uz isti osjećaj porasta pritiska u komandama.
Na kraju, upamtite da se stubovi zanose zbog vjetra. Ako ste nisko i ulazite u područje kolektora, nije mnogo bitno, ali što ste viši, to više morate da lovite termiku niz vjetar, kako bi ostali u usponom strujanju. Sistem koji sam izložio možda i nije najpouzdaniji koji sam do sad razradio. Svake godine izgleda da je bolji i bolji i svake godine pogledam unazad i pomislim: "Da li sam ikad bio u zabludi zbog toga i toga?" Trudim se da analiziram svaki let i zapitam se šta je valjalo, a šta nije. Zašto sam iscurio, a neko drugi uspio? Dobri piloti prave svoju sreću u lovu na stubove postepeno. Zato srečno u razvijanju vašeg sopstvenog sistema, jer je taj jedino bitan!

Povratak na pitanja (sadržaj)

Termika i oblaci (Dio II)

Kao prvo ovaj članak se bavi sa nasim najboljim indikatorima stubova - oblacima. Napisano je tuce knjiga o temperaturnim gradijentima, nestabilnosti i slično, pa ideje predstavljene ovde su više pravila koja vladaju na terenu pri susretu sa oblacima i drugim detaljima koji se vezuju za nebo, nego predavanje o meteorologiji i zato vas molim da mi oprostite na velikim upošćavanjima koja pravim.

Osnovno razumjevanje šta se radi na nebu dolazi od samog posmatranja, čitanje knjiga (ili članaka kao što je ovaj) svakako pomaže, ali morate da imate vaš sistem kako predstavljate nebeske prilike da bi letjeli uspješno. Svaki dobar pilot je bukvalno proveo hiljade sati posmatrajući nebo i pokušavajući da shvati šta se dešava tamo gore. Proveo sam mnogo vjetrovitih dana ležeći na leđima i posmatrajući nebo, a ti dani su neki od najkorisnijih koje sam potrošio na letenje. Da li su oblaci razvejani u parčiće? Da li su relativno postojani u setu određenih tačaka ili se formiraju oko određene tačke, odjezde niz vjetar nestajući dok se kreću? Da li se ciklusi ponavljaju ravnomjerno, počinjući kao tanani pramenovi, formirajući onda solidnu oblačnu masu, prije nego što ispare ili neki izbiju veoma brzo, a onda se raspadaju dosta polako? Da li imaju jaku i ravnu bazu ili zaobljen nedefinisan izgled? Svaki odgovor na ova pitanja daje mnogo znanja o termici koja i stvara ove oblake. Oblaci su beskonaćno različiti, ali ja vjerujem da postoji šema koja se da naučiti posmatrajući ih.

Osnova koncepta ovdje je u tome da ciklus života oblaka je baziran na stubu prikaćenom za njega. Dok se topla vazdušna masa diže na gore, dostiže visinu gdje se vlaga kondezuje. Ovaj proces se nastavlja samo ako se oblak stalno hrani novom termikom (kondezacione "pumpe" se ponašaju isto tako kao i stubovi, zato ću ih tretirati isto radi lakšeg objašnjavanja). U određenom trenutku, kolektor ili mjehur toplog vazduha je iscrpljen, ali oblak se i dalje hrani iz balona koji se diže iznad zemlje. Na kraju nema više dižućeg vazduha da hrani oblak i on počinje da se raspada. U ovoj tački nema više lifta ispod njega. Zato se dešava da oblaci koji najviše obečavaju daju nimalo lifta kad letite ispod njih, jer kad su najljepši oni su pri kraju svog korisnog ciklusa. Dok se raspadaju, oblaci ce najčešće da proizvedu nispono strujanje, što je prilićno odvrtano, ako ste doletjeli ispod njih očekujući lift do baze. Više je korisno da uletimo u dižući vazduh oblaka koji su tek u formiranju. Kako ih razlikovati?

Najprostija fora je da pokušamo i predvidimo da li se oblak formira ili raspada, prije nego što to uradimo u letu. Volim da se igram predviđanja oblaka dok kosim travnjak, vozim auto ili gledam kroz prozor kancelarije. Odaberite jedan oblak i napravite blic odluku: da li se formira ili odumire? Onda pažljivo pratite taj oblak kroz ostatak njegovog ciklusa. Ako mislite da se formira, porašće (vertikalno, horizontalno ili oboje), dok sve manje postaje proziran i beo (više vlage znaći da se od paperjaste vune sabija u "ovčice" pune vode i postaje sivkast). Ako odumire, onda će postati jos svjetliji i polako se rastavljati u manje djelove. Koliko dugo traje ovaj proces? Dva minuta? Deset minuta? Dvadeset? Ili i dalje nastavlja da se gomila, dok se ne pretvori u monstruma?

Rijetko kad mogu da pogodim na osnovu samo jednog pogleda, ali posmatrajući ga nekoliko minuta mogu da kažem u kom pravcu se kreće. Vjerujem da je to apsolutno neophodna osnova da se naući životni vjek oblaka, ako želite da se bavite preletom. Ovo vam je vazduhoplovni ekvivalent bukvaru za prvi razred.

Michael Champlain, jedan od najboljih XC pilota koje sam upoznao, naučio me je dobar trik da razumijem šta oblaci rade, dok sam u vazduhu. On preporućuje da napravimo seriju mentalnih fotografija neba dok se penjemo u termici. Sa svakim krugom pogledam niz vjetar i napravim brzu fotografiju svih oblaka koji se nalaze na mojoj putanji, duže penjanje može omogučiti 30 i više dobrih fotografija i sa minimumom vježbe naučio sam da memorišem koji se to oblaci stvaraju, a koji nestaju. U toku leta, poslje par preskakanja od stuba do stuba, ove fotografije mi daju sliku koliko oblaci traju, informacija koja mi govori koji se to oblaci možda još formiraju kad dođem do njih. Ako ciklus traje 30 minuta, mogu da letim 10 - 15 minuta i da ipak stignem do rastučeg oblaka sa dovoljno vremena da podignem visinu. Generalno, što je veči razmak između oblaka, utoliko oni više traju (veća masa vazduha hrani jedan kumulus) i viša im je baza. Ako odletite do oblaka koji se formira 30 minuta i dođete nisko, imate mršave šanse da čete naći lift, bez obzira kako oblak iznad vas lijepo izgledao. Mnogi piloti griješe kad se popenju do baze, pogledaju okolo i zapute se ka "najboljem" oblaku u okolini, bez obzira na stadijum njegovog razvoja. Ako stignete ispod oblaka poslje ciklusa, to je onda gore nego da ste otišli da tražite plavu termiku, jer čete naići samo na nispon, plus, tlo može biti u sjenci, što duplira vaše šanse za neuspjeh.

Ali, ako ste pri vrhu vašeg penjanja i vidite paperje da se formira u vašem dometu, zaputite se tamo, onda imate dobre šanse da pronađete stub.

OK, sad ste na putu prema oblaku koji se formira, ali gde čete se prikljuciti u liftu? Ponovo, posmatranje ciklusa će vam reči. Ako je vjetar jači na visini nego na zemlji, oblaci će se formirati na njihovoj vjetrenoj strani, a odumirati na zavjetrenoj strani. Ovo vam govori da će stub biti zakošen pod nekim uglom od vjetrene strane do kumulusa. Ako imate GPS ili naučite da čitate zemaljsku brzinu iako ste visoko, možete da ukapirate koliki je gradient vjetra i samim tim koliko je zakošenje stuba. Kao neko pravilo, zamišljam termiku u gradijentu vjetra od 10 mph ili manje, da će zakošenje biti do 20 stepeni, 20 mph ili manje, zakošenje će da bude oko 30 stepeni itd. Takođe imajte na umu da gradijent neće uvjek biti linearan; ima mnogo dana gdje ćete iskusiti jači gradient na određenoj visini; tu će stubovi često da se dezorganizuju, ali ako možete da se probijete kroz ovu barijeru, onda možete nastaviti do baze. Zapamtite ovu visinu i pokušajte da se borite umjesto da se obeshrabrite i odete dalje.

Neki od najgorih dana u XC danima je kad su vjetrovi na visini slabiji od onih u prizemlju. Na ovu situaciju sam naletao iznenađujuće mnogo puta i nikad nisam mogao razumjeti kako da nađem stubove, dok nisam ukapirao da se stubovi rađaju na njihovoj "zavjetrenoj" strani, a umiru na vejtrenoj strani! Djelovi oblaka koji sadrže više vodene pare biće na njihovim zavjetrenim ivicama (?), u ovakvoj situaciji čete naći priključak na zavjetrenoj strani oblaka.

Oblik i tekstura gotovih oblaka će nam takođe ponuditi obilje informacija. Oblaci koji su viši nego što su širi uglavnom znaće da su stubovi jaki i to može dovesti do prekomjernog razvoja u toku dana (ne tjerajte me da pričam o nestabilnosti...). Sunđerasti oblaci na maloj razdaljini, koji imaju brže cikluse, ali nikad ne zadobiju čvrste i ravne baze obično nemaju dobar lift ispod, mada će se slabo dizanje lako naći, samo letite niz vjetar i pogodićete nešto.

Pošto su ciklusi veoma brzi, skoro je nemoguće da tempirate vrijeme dolaska u pravo vrijeme. Doduše, oni se formiraju u određenim područjima, a ta područja mogu da vam ponude bolje šanse da ostanete u vazduhu. Kad su dani veoma zasićeni vlagom, nebo će biti pokriveno sa mnogo oblaka raspoređenim na jednakim odstojanjima, mada na žalost samo neki od njih rade, dok drugi polako i iritirajuće odumiru.

Za vijreme suvljih dana, biće manje oblaka, ali više aktivnih, ali se postarajte da budete tamo u vrijeme aktivnog ciklusa. Na posljetku, ravne baze signaliziraju stubove koji konstantno hrane oblak. Zaokrugljene, vunaste baze, indikuju lošije formirane stubove i slabiji lift.

U danima kad su veće baze, obratite posebnu pažnju koji dio baze je najviši; najbolji stub će skoro uvjek hraniti najviši dio baze. Dok se penjete do baze, posmatrajte okolo, možete se popeti više ispod drugog djela, nego ispod prethodnog. Ovo je pogotovu izraženo dok letimo granicom vlažne i relativno suve vazdušne mase. Viđao sam oblake koji imaju stepenicu od 1300m razlike u suvom regionu Teksasa (Texas dry line).

U prilog razumevanju ispod kojih oblaka letjeti, mnogi ljudi žele da znaju koje oblake da izbjegavaju, jer je često veoma teško videti šta oblak radi dok se penjemo, jer oblak blokira vidik iznad pilota. Međutim, ako snimate mentalne fotografije sa svakim zaokretom, onda bi trebalo da imate predstavu šta se dešava sa ostalim oblacima. Moguće je da jedrite ispod kumulonimbusa, ali je ovo rijetkost. Ako nebo počinje da izgleda preteće svuda okolo vas, onda je vjerovatno vrijeme da sletite bez obzira šta se dešava iznad vaše glave. Čak i veliki oblaci imaju česte cikluse, nekim danima je moguće letjeti 5-15 km bez problema, ali čim počnu da budu viši nego širi, obićno ili gledam da nađem bolju porciju svog neba ili slećem. Pošto sletim i spakujem opremu, volim da posmatram šta se dešava sa oblacima zbog kojih sam se brinuo; da li nastavljaju da se ponašaju normalno ili ekspoldiraju? Ako su se mnogo razvili, koliko dugo je tebalo da prođe od trenutka kad sam donjeo odluku za slijetanje, pa do prvog udara vjetra na zemlji. Ponekad sletim frustriran smatrajući da sam sletio prerano, ali par puta sam ostao i više nego što treba i ti momenti su bili užasavajući. Što više letim, to sve više letim konzervativnije. Ako se po nebu počnu formirati šiljci svuda naokolo, a prognoza je da može doći do razvoja Cb-a, onda momentalno sletite. Posmatranje neba neprestano, nije samo traženje sljedečeg dobrog stuba, već i osnova svakog bezbjednog letenja.

Ovo me dovodi do šireg značenja teme, generalno govoreći oblaci se formiraju po određenim obrasicima. Ovi obrasci mogu biti kombinacija bukvalno hiljadu faktora (ali ipak je vrijedno poznavati meteo knjige), ali ova podrućja nestabilnosti su tamo gdje vi hočete da nađete lift. Išao sam u velika podrućja plave termike da bih poljubio prašinu. Skoro je uvjek isplativo ići obodom plave rupe od oblaka do oblaka, nego posred nje, bez obzira koliko direktno linija kroz plavu termiku obećava. Jedriličari imaju taj luksuz da prave velike skokove preko neba, preko 100 km između, ali mi ne.

San mnogih pilota je da lete ispod kumulostrade do zalaska sunca; i dok se ovo dešava ponekad, uvidjeo sam da je mnogo korisnije tretirati kumulostrade ne kao povezane, već kao pojedinaćne oblake. Ako je kumulostrada ispunjena ravim bazama koje imaju stalnu boju, guste su, ali ne odumiru ili se ne razvijaju i dalje dok letite duž njih, onda legnite na speed bar i letite najbrže što možete. Nastavite da gledate ispred sebe i analizirajte šta se događa, prije ili kasnije oblaci će ispariti, a vi treba da pazite šta se događa ispred vas, kao i sa obje strane.

Ukapirao sam da je bolje tretirati velike rupe u kumulostradama kao plave rupe i da se prebacim ukoso do druge kumulostrade, ako je rupa ispred šira nego skok do druge ulice uz veću marginu.

Mnogi "plavi dani" ustvari nude dobre indikatore na nebu. Za početak, čak i ako se oblaci ne formiraju na vrhu stuba, izmaglica često hoće. Ovo su podrućja kroz koja se svjetlost drugaćije prelama zbog više vlage, prašine ili druge vazdušne mase. Viđao sam ovakve slučajeve često dok sam letio po relativno stabilnim danima u Meksiku i po pustinjama na jugo-zapadu. Često je ova izmaglica markirana od strane područja koja su manje "plava" (?). Ovakva izmaglica često je prethodnica dobrom oblaku - ujutru je možete primjetiti u inverzionom sloju, i one pokazuju na stub i često su područja koja prva probiju inverziju i naprave oblak. Plavi dani formiraju vihore (dust devils) ili rotirajuca jezgra stuba. Ako vidite suvu travu, prašinu ili drugu prljavštinu u vazduhu, to znaći - centar stuba.

LETAČKE STRATEGIJE:

Klasični model stuba izgleda kao cilindar toplog vazduha koji se izdiže naviše. U stvarnosti, ja zamišljam stubove koji formiraju oblake kao drveće, sa mnogo sitnog korjenja, koja se ujedinjuju u veće korjenje, dok se ne sjedine u stablo koje vodi do oblaka. Što ste više iznad zemlje, to su stabla sve više udaljena jedna od drugih, i što ste bliže oblaku to je teže sresti veliki stub. Svako ko je leteo na takmičenjima, vidio je glajdere kako se penju relativno blizu jedni drugih, ali u različitim jezgrima, prije nego što se svi sjedine i nastave tako do baze. Glajderi koji se nalaze nisko, mogu da iskoriste 'korjenje', ne samo stablo. Ako ste nisko, to jest, ispod polovine puta do baze, onda je najvjerovatnije da čete naletati na slabije stubove. Jedrilice imaju poteškoća da centriraju ovakvu termiku, ali mi možemo da kružimo u veoma malim krugovima, prateći tok individualnog korjena, sve dok se ne raširi i sjedini sa ostalim stubovima.

Ako ste na sredini puta između oblaka i zemlje, onda slobodno zaboravite na presretanje velikog stuba koji vodi do baze, nego, večinu oblaka hrani više manjih stubova koji se sjedinjuju, pa je dobra ideja tražiti kolektore i okidače ispred djela oblaka koji je u vjetru (zapamtite dnevne gradiente po kojima će se stubovi zanositi - stubovi mogu biti na zavjetrenoj strani kumulusa po danu gde je izražen obrnuti gradient).

Obično pokušavam da povežem kolektore i okidače sa oblacima koje snabdjevaju, ovo je takođe korisno da se predvidi u kom djelu životnog ciklusa je oblak. Npr., kumulusi koji se formiraju iznad planinskih grebena su obično oduvani niz vjetar. Kad su jednom oduvani od svog izvora, može još da postoji lift ispod takvog oblaka, jer mjehur nastavlja i dalje da snabdjeva oblak, ali je potrebno da stignete relativno visoko, kako bi ste se popeli u ovom mjehuru, iako oblak izgleda obečavajuće.

Što je viša baza, to morate letjeti dalje do sljedećeg penjanja (sem ako ste toliko srećni da ste uletjeli u nakakvu kumulostradu). Reichmann predviđa da je razdaljina između oblaka otprilike dva i po puta visina njihove baze iznad zemlje. Ako je baza na 2000m iznad tla, razdaljina izmedju 'stabala' stubova će biti nekih 5 km (razdaljina između korjenja će biti manja). Čak i ako vas glajder ima finesu 5:1 postoje dobre šanse da pogodite stub, prije nego što pogodite zemlju. Teorijski gledano izgleda da je vrlo rijetko moguće letjeti čak od baze do zemlje a da ne naletite ni na jedan stub. U stvarnosti sam ovo radio često, obično po plavom danu, odem u plavu rupu ili nispono strujanje na ulici, zaokrenem za 90 stepeni pošto sam iscurio više od pola distance od tla do baze da bih našao lift. U ravnici, stubovi se obično poravnaju, kao i nisponi, čak i po plavom danu. Sljedeće logično mjesto da potražimo termiku je iznad dobrog kolektora/okidača, niz vjetar u odnosu na posljednji uspon.

U planinama, stubovi i oblaci se obično formiraju iznad grebena koji jesu ili nisu orijentisani kako odgovara vašem planu leta ili pravcu vjetra. Ako prelazite uske planinske doline po danu kad su baze visoko, onda je bolje da planirate manje po oblacima, a više obratite pažnju na izgled zemljišta, kao što je izloženo u prethodnom članku. Ako prelazite manje usjeke dok letite duž padine, onda je često razumno koristiti kumuluse da planirate sljedeće penjanje, pogotovu na američkom zapadu, gdje baze mogu da pređu FAA granicu od 18 000 stopa (6000m). Mnogi lanci planina u Severnoj Americi su raspoređeni po sjever-jug ekspoziciji, dok obično duva zapadni vjetar. Dobar trik za prelaz preko doline između lanaca planina je taj da se popenjemo do baze, zatim da otklizamo preko rupe zajedno sa oblakom. Ovo je sporo, ali XC letenje je često više borba da se ostane u vazduhu, nego brzina. Ovaj trik sam koristio više puta na King planini (King Mountain) i na drugim mjestima da bih pobjedio glajdere sa boljom finesom. Oblak će početi da se ozbiljno raspada, zato je dobro otići prije ove tačke, ili čete da se nađete u nisponom strujanju.

Ne očajavajte ako ne možete dopreti do baze, ja obično stignem tamo po danu gdje je stub dobro organizovan, baza ravna, a oblak gust. Po danu kad ima dosta vlage, sa lošim temperaturnim gradientom (opa, počeh sa tehničkim izražavanjem), može biti dosta kumulusa, ali nemoguče doći do baze. Primjetite koliko ste visoko prije nego što oblak nestane i koliko ste otprilike bili daleko od baze. Ako je vaš prvi uspon stao na 2000m, a baza izgleda da je na 2500m, onda očekujte da će te u sljedečem penjanju postići slične razultate osim, ako sljedeči oblak ne izgleda bolje i ima veću visinu. Visina baze se obično pomjera na gore u toku dana, a jačina uspona raste do kasno po podne. Ako oblaci izlaze na 3000m i izgledaju solidno, onda očekujte da se popenjete još više i bliže oblacima.

Najbolji način da stvarno razumijete nebo je da ga proučavate sa religijskim uvjerenjem. Čitajte knjige i razumite meteorologiju po svakom datom danu, zatim uporedite šta je prognozirano, sa onim što se zbilja desilo u toku leta. Ako ne možete da se nađete u vazduhu, zbog zemaljskih poslova i dalje možete dosta toga naučiti o letenju. Ovo će vam pomoći mnogo u trenutku kad se nađete ispod svog glajdera. Moj sljedeći članak će opisati kako da izađemo na kraj sa glajderom u termici i da sastavimo u jedno sve što smo do sad naučili u ova dva članka. Srećno!

Povratak na pitanja (sadržaj)

Tehnika jedrenja (Dio III)

Moj omiljeni dio letenja je bez sumnje jedrenje u termici. U stvari, jedrenje u termici je omiljena stvar koju radim u životu. Ništa nije kao hvatanje stuba oštrih ivica, sa jakim penjanjem i jahati ga par kilometara. Moj najmanje omiljen dio je takođe jedrenje u termici, u dane kad svi ostali idu gore, a ti curis kao kamen - više puta. Po takvom danu vam je drago što ste sleteli sami, kako niko ne bi mogao čuti vaš vrisak očajnika. Ono što slijedi je moj najnoviji sistem jedrenja. Nadam se da če vam pomoći da razvijete vaš sopstveni.

TEORIJA TERMIČKOG STUBA

Još malo teorije nam treba kako bi razumjeli kako letjeti u termici. Stubovi blizu zemlje su često mali i relativno turbulentni. Dok se dižu imaju tendenciju da se smire i rašire. Pritisak takođe utiče na formiranje termike; dani sa visokim pritiskom proizvode manje, probojne termale oštrih ivica. Dani sa niskim pritiskom mogu da proizvedu jake stubove, razumije se, ali imaju mekane ivice i širi su. Temperaturni gradient u datom danu takođe utiće na jačinu stuba. Vreo dan, sa vrlo velikim temperaturnim gradijentom če proizvesti jaku termiku. Zamislite dosta topao vazduh, koji se diže sa kolektora, po danu sa velikim temperaturnim gradijentom na zemlji i na recimo 1500m iznad. Stub če se podići jako brzo u ovoj situaciji. U inverziji je obrnuto i što nije iznenađujuće, stubovi stanu ili barem uspore u inverzionom sloju. Gore navedeni faktori (i stotinu drugih, ovo je samo početak) daju profil stuba za svaki dan. Ako poletite po kristalno čistom plavom danu (indikovan visoki pritisak), sa povoljnim temperaturnim gradientom (provjerili ste izvještaj meteo sonde), onda možete očekivati jaku termiku oštrih ivica. Ako je ipak, nebo ispunjeno 'mekanim' kumulusima i izgleda nekako zamagljeno zbog prisustva vlage, onda možete očekivati i mekanije stubove. Prvi stub dana daje nam neke informacije o tome šta se dešava, ako vas izuje i sve što treba da radite je da ostanete u njemu sve do baze sa malo centriranja, onda se to može nazvati dobar start. Ako je mali i teško se ostaje u njemu, pa se prekine naglo nekih 300m iznad i ne možete otići više, onda znajte da če dan biti više težak. Stalno prikupljam tri važne mentalne bilješke sa svakim novim stubom koji nađem u toku dana: 1) Koja je prosječna jačina stuba? Ne špicevi udarne termike, već stvarna jačina izmjerena u prosjeku na svakih 20 sekundi? 2) Koliko visoko se dignem prije nego što se stub totalno raspadne? Ima li određenih visina u kojima je taško iskoristiti dizanje? 3) Koja je veličina i zanos krugova koje pravim? Jačina stuba vam govori šta da očekujete kako dan odmiće, jačina stuba ima tendenciju da se poboljšava do kasno popodne i veličina stuba ima tendenciju da se poveća u toku datog dana. Isto važi i za nispono strujanje na žalost. Ako imate solidan stub od 2 m/s, onda vjerovatno nije najbolje riješenje zaustavljati se u stubu od 1 m/s u toku preskakanja, osim ako ste nisko (sve što vas održava u vazduhu kad ste nisko je odlično). Maksimalna visina stuba je takođe korisna informacija. Ako zadobijate po 2000m iznad tla stalno, zatim stub stane na 1500m, onda ste ga vjerovatno izgubili i treba da ga potražite. Međutim, ako ste izašli na 1900m, onda je vjerovatno to maksimum i treba krenuti u preskakanje do sljedećeg. Zapamtite da maksimalna visina stuba treba da raste tokom dana. Po dobom danu u Teksasu, nije neobićno iskusiti stubove koji ujutro idu do 1500m iznad zemlje, 2000m u podne, 3000m u 14 h i 3500m u 17 h. Ovakva progresija je generalno manje izražena u planinama, ali ipak se može primjetiti. Takođe, veličina vaših krugova i zanos na različitim visinama vam govori šta da očekujete u sljedećem penjanju i daje vam informaciju o brzini vjetra na visini. Ovo vam govori i to, koliki je zanos stuba u odnosu na kolektor, pa možete da planirate. Primjetite da veoma jaki stubovi neće imati problema da skrenu vjetar oko njih, kao stubovi mosta na rijeci. KOORDINISANI KRUGOVI, NE LJULJANJE OK, letite naokolo, kad vaš vario počinje da pišti. Šta sada? Kao prvo, da li je vaš glajder otišao napred ili pozadi trenutak prije nego što je vario zapistao? Ako je otišao pozadi, onda vjerovatno imate posla sa naletom (udarom) termike. Čekajte da vidite da li se pištanje variometra nastavlja ili počinje opet nispon. Ako je stub i pištanje se pojačava, napravite zaokret. Ja ne brinem previše u koju stranu. Ako je jedna strana više pod pritiskom ili se diže, onda se nagnite u tu stranu i povucite komandu ravnomjerno. Koliko povući? Veči pritisak se manifestuje kao jači stub, što znaći da možete povući jače komandu. Međutim, najčešća greška u jedrenju u termici je ta da se povuće unutrašnja komanda suviše agresivno. Kada povučete isuviše jako unutrašnju komandu, vaše tjelo ima tendenciju da se zaljulja van zaokreta u mini wing-overu. Onda se tjelo vrati nazad, a vi gubite u zaokretu i letite pravo van stuba. Mnogi piloti onda dodaju još jedan divlji zaokret, kako bi se vratili u stub. Ovako sam letio pet godina dok nisam ukapirao šta radim. Ono što vam treba je to da letite u koordinisanim zaokretima. To je kao da vozite biciklu , vi i bicikla ste pod određenim uglom, primjeran vašoj brzini i oštrini zaokreta. Jedan od čestih problema kod pilota je da ne mogu da održe stalan nagib/kruženje...nadam se da znate na šta mislim. Prava tehnika je da započnete zaokret razvnomjerno, kontrolisano se nagnemo i progresivno primjenimo unutrašnju komandu. Glader če da se nagne, tjelo če da ga sljedi i zahvaljujući centrifugalnoj sili ostačete izvan kružne putanje vašeg glajdera i iskoristiti stub. Dodavanje i popuštanje komande umjesto ravnomjerno potezanje če samo da vas zaljulja van kružne putanje, pa unutar putanje glajdera i opet. Glajder če takođe ostati iznad vaše glave samo ako ste u koordinisanom kruženju, ako ode pozadi, popustite komandu, ako krene ispred vas, dodajte komandu koliko treba na brzaka dok održavate nagib tjelom i kontinuitet zaokreta. Ako me ne shvatate i dalje šta želim reči, povucite oštro komandu i pustite je. Zaljuljačete se izvan kružne putanje glajdera, zatim nazad, sa još oscilacijom ili dvije. Onda pokušajte da se nagnete jako u jednu stranu na sekundu ili dvije, a onda se hitro vratite u neutralan položaj. Zaljuljačete se opet kao u prvom primjeru, ali ovoga puta manje. Sada se nagnite na jednu stranu, povucite nježno i progresivno komandu i držite je. Učićete u slabu spiralu ili zaokret. Ovo je ono što hočete da postignete. Vazdušna brzina i nagib su direktno povezani. Što je veći nagib, to vam više treba brzine da održavate koordinisan zaokret (zamislite spiralno poniranje). Što je nagib manji, to manje osječate vjetar na svom licu. Termički stubovi su rijetko usklađeni, što znaći da morate konstantno da regulišete koliko komande dajete i koliko se naginjete da biste održali kontinuitet zaokreta. Ako vazdušna brzina počinje da opada i paraglajder počinje da se poravnava sa horizontom, nagnite se još malo u stranu, popustite spoljnu komandu i povečajte vašu brzinu i nagib. Ako brzina počne da se povečava, smanjite prebacivanje težine, dodajte malo spoljnu komandu i održavajte vaš nagib. Ako naučite kako da jedrite u termici sa kontinualnim nagibom, onda ste na dobrom putu da povečate efikasnost jedrenja. CENTRIRANJE - MENTALNA MAPA OK, znači vaš variometar urla kao lud, koliko dugo čekate prije nego što napravite zaokret? Ako su stubovi mali ili ako ste nisko okrečite odmah pošto ste uvidjeli da ste pogodili nešto vrijedno truda (ne samo balon). Pravila da se čeka dvije sekunde i slična su po meni besmislica. Ako si našao lift, započni zaokret i vidi šta če da se desi. Ako se penjete baš dobro već četvrtinu zaokreta, a onda počnete da curite, otvorite zaokret malo više u pravcu gdje je bilo najbolje penjanje, a zatim zavrtite usko dok se penjanje povečava. Primjetite i pritisak u vašem krilu i kako vaša zadnjica "osječa" dasku ispod sebe, a ne samo variometar kako pišti, ovo su najosetljiviji zaključci. Slušajte i buku vjetra oko vaših ušiju, sa malo vježbe, možete čuti različita strujanja vazduha dok letite kroz lift ili nispon, a ako ne čujete vazduh onda promjenite kacigu. U određenoj tački u kojoj vaš variometar pokazuje najveće vrijednosti, sve kockice če da se slože, prtisak u krilu, pritisak sjedišta u kome sjedite. Ako letite koordinisani zaokret od 360' onda je relativno lako da razvijete mentalnu mapu gdje je najbolji lift u svakom zaokretu od 360'; ne brinite za zemlju, već gdje ulazite u najbolje dizanje pri svakom zaokretu. Pokušajte da sastavite mentalnu mapu o tome šta se dešava pri svakom novom zaokretu. Da bi ste letjeli prema najboljem penjanju, održavajte koordinisani zaokret, zatim smanjite nagib malo dok završavate 360' i pomjerite centar zaokreta prema boljem dizanju. NIKAD NE PRESTAJTE DA KRUŽITE. Kada ste jednom u najboljem liftu, zavrtite uže koordinisane zaokrete. Možda uletite u solidno penjanje u jednoj polovini zaokreta, a nispono u drugoj polovini. Premjestite krug u pravcu najboljeg penjanja ponovo. Sada imate solidan lift u 2/3 kruga i manje lifta u 1/3 kruga. Pomjertite se opet. Sada se penjete solidnom brzinom od 2 m/s tokom čitavog zaokreta, ali u jednom djelu registrujete 3 m/s, a u drugom djelu 1 m/s. Ako niste bili u koordinisanom zaokretu, a večina pilota nije, ovo je vjerovatno zbog oscilacija koje su sastavni dio jedrenja u termici u ne koordinisanom zaokretu i nečete imati pojma šta se zapravo dešava. Ali ako znate da jedrite u koordinisanim pokretima, pa se polako približavate onom djelu od +3 m/s, možda zakačite i 4 m/s penjanje sve do baze. Varirajuča termika, može da da varirajuče i trenutno očitavanje na vašem variometru, zato se skoncentrišite da imate najbolju srednju vrijednost koju možete. Zmajevi i jedrilice mogu da koriste razne tehnike čudnog ovalnog kruženja ili osmice kako bi poboljšali srednju vrijednost penjanja, ali ja sam shvatio da koordinisani zaokreti, stalno podešavani, daju najbolje rezultate (ili letite pravo ako je stub dovoljno širok).

VELIČINA ZAOKRETA I NAGIB PARAGLAJDERA-NAJBOLJE LETNE KARAKTERISTIKE

Letim pod nagibom od 30-45 stepeni ili više po danu kad su stubovi uski i jaki, 15-30 stepeni po danu sa nižim atmosferskim pritiskom i skoro ravno danima kada je termika široka i slaba. Ekstremni nagibi dolaze u obzir samo u vihoru (dust devil), skoro vertikalni u poređenju sa letenjem pravo ili ravim zaokretima dok se penjem kao lud ispod ogromnog oblaka (?). Negdje između ovda dva ekstrema je tačan ugao pod kojim treba letjeti po datom danu. Svaki paraglajder reaguje drugačije na potezanje komandi i nagib tjelom, šta pali kod nekog pilota, obično neće paliti i kod vas. Naravno, svaki gjader če da kruži u koordinisanim zaokretima, ali osjećaj je nepogrešiv kad ga jednom steknete. Evo par scenarija koji če vam pomoći da odaberete pravi nagib za jedrenje u termici:

Povratak na pitanja (sadržaj)